I noćas redom divne zvijezde gasnu,
Crna tuga pada na sve stare zgrade,
Ja sumoran opet krećem u noć kasnu.
S vjetrom gdjegdje naglo kap od kiše pade.
Kako ječi prazno kamen pod nogama!
Prozorima vjetar teški silno treska
I zavija kobno gluhim ulicama.
Mokro svjetlo mrtvo na asfaltu bljeska.
Zašto milost neba u to crno doba
Tužan tražim tako kroz kišu u mraku?
O, noć je ovo sa zadahom graba!
Krik odavno palih još pliva u zraku.
Ovuda su prošli moji dragi davni,
Sto nemirnih duša koje nikad sreća
Ogrijala nije; i dok nebo tavni
Pijan vjetar šumi minula proljeća.
Mrtvi, čujem, tužno mene noćas mole
Glas u duši zvoni (iz dubine pada)
I zovu me pjani put te noći gole…
Vjetar šumi, šumi more crnih nada!
O, moj Bože silni, daj mi pokoj duši!
Stišaj jadno srce što nejasno bunca!
Ova noć sablasna opija i guši.
Vjetar šumi, šumi mrak ugaslih sunca!
Zar ću dovijek patit sa nejasne bijede
Neznane mi braće, u noć pustu, kasnu?
Kud to moji puti u mrak crni gredu?
Vjetar šumi, šumi… Divne zvijezde gasnu.
I dok voda s vjetrom čas jače pa tiše
Ulice i zgrade neprestano moči,
Vidi se gdje netko sam i posred kiše
smeten negdje u noć tetura i kroči…
Rim, 1915.
Forum, 1964.
Odgovori