Gusle moje, već sam davno htio
Ozlovoljen razbit vas o kami –
Ali čim bih onda ganjo bio
Teške snove u života čami?
Tako ste mi četrdeset ljeta
Bile branom od nevolja svijeta.
Ostanite to još koje vr’jeme…
Dugo, mislim, više trajat ne će:
I moja će usta, da zan’jeme
Na dohvatu onosvjetske sreće:
Onda će vas svojta meni bliža
Objesit o grudi moga križa.
I kad topli vjetrić grobljem dune,
Za njim sitna kiša škropit stane –
Brujem će se vaše sjetit strune
Na sve sa mnom provedene dane –
A ja ću se trgnut ispod drače
Što me ovdje ipak netko plače.
Odgovori