Slikaru Vilku Gecanu
Vjetar – nestašno ždrijebe –
praši širokom cestom
i travu zelenu pase.
Koluti magle se dižu
i čelo neba ližu:
to planine jutarnju lulu puše.
A noge se kukuruzu žute,
vitezima sa sabljom o pasu,
i rune se s glavâ perjanice.
Češljaju seljaci obrove njiva
ko bokove dobre muzare krave,
i kuca klepac: srce livade.
Dok mladice jela broje mlade dane –
miriše ljubav kao dah od rane.
*
Ne, nema toga!
Nije mjesec barka,
što se na valu oblaka njiše,
i nema romantike neba više;
mrtva je laž, obmana i varka!
Nije sunce zlatno kube Kremlja,
kada od njeg ispucala zemlja
sliči na brazde, brigom zaorane,
gladnih seljačkih lica.
I staza se ne bijeli kao djevica,
što se među borovima šeta.
Bor je hladan odsjev vatre,
“šumska šteta” –
zidovi, rešetka.
I žuti zubi u svakoga klipa –
mrtvački se kese.
A mršavo blago vlažnim njuškama pipa
i jalovost livada trese.
Gnojnice bujaju, miriše alkohol,
i sa žuljem svakim rastu dugovi.
– Treba da nas čujete, seljaci drugovi –
i odbacite jednom tužaljku i bol!
Treba da i vi u redove stupate,
i ko šuma borova radost zelenila točite –
da i vi jednom čvrsto naprijed kročite!
Objavljeno: 1934.
Odgovori