Danas je šuma puna vjetrove glazbe
što fijuče, jeca, šumi i zvoni;
kočije vjetrove štropoću i konji ržu –
danas po nebu ptice diže vjetar i goni.
Danas se čuju glasovi ljepše mnogo i tiše,
danas miruju ljudi i ko da se svatko moli,
a šuma kune i jauče, svaka je krošnja čovjek što bjesni i što se njiše,
podiže pesnice čvrste i svija se čitav od boli…
Bjesne vjetrovi-vranci, topoću divlji i ržu,
a nebo je crno ko gvožđe, u njemu topovi prijete.
Kola vjetrova zvone, konji sve jače bježe,
a s njima oblaci teški ko ptice goleme lete.
– Danas je šuma živa i zvone njeni lanci,
što je sapeli kruto da se s mjesta ne miče.
Danas je ona orijaš što trese negve i viče,
kune, jauče, prijeti, dok ržu vjetrovi-vranci;
a ljudi su blijedi i tihi, muče udove gole,
dršću, kaju se bijedno i plaho molitve mole.
– Danas sam sretan i ja,
dok grč mi pesnice drži.
Bijesan orijaš ja sam, što kune i što se svija:
vranci, misli moje, divlji su danas i brži,
a oči ne strahuju moje, jer šumu živu vole;
dok ljudi su blijedi i tihi, dok muče udove gole,
dršću, kaju se bijedno i plaho molitve mole.
Odgovori