Djevojko, čuvaj si glavu,
Varav je mjeseca trak,
Huda je crna ti nojca,
Zlotvor je crni mrak.
Stala u gorici kuća,
U njoj rumeni cvijet,
Mlada krasnica Dora,
Kakove ne vidje svijet.
Reče Dorici dragi:
“Nemoj mi iz kuće poć’,
Mrak ti djevojke hvata,
Crna kad omrkne noć.
Mani se sela i svirke,
U kući čekaj me tuj.
Za tri ću dana natrag;
Dobro me, Dorice, čuj!
Sretan se povratim k tebi
U taj planinski mir,
Dovest ću svatove, svirku,
Slavan bit će nam pir.”
Djevojka dragom se klela:
“Ne ću iz kuće poć’,
Ili mi propala navijek
Ljubavi drage ti moć!”
Dragi joj u svijet pošô,
Drugi već zalazi dan,
Djevojka hoće da usne,
Al’ joj ne dođe san.
Čudno na prozoru titra
Zlatni mjeseca sijev,
Od sela čuje se svirka,
I pjesme veseli pijev.
Zlatne krijesnice lete,
Oblijeću glog i trn,
Tihano šapuće potok,
Njiše se zelena strn.
Tihano šapuće potok:
“Hodi der, Dorice, hod’,
Čuješ li veselo kolo,
Danas je crkveni god.
Ne budi djevojka luda,
Pođi, Dorice, pođ’,
Malo još imaš slobode,
Slijepa je crna ta noć.”
Djevojka uzdiše: “Pravo!
Djevojka zadnji sam put!”
Bl’jednu – poteče niz brijeg
Skupiv šareni skut.
Čudno titrao granjem
Zlaćeni mjeseca trak;
Dorica leti, pa leti,
Za njom letio mrak.
* * *
Kao munja se vitla
Kola lagani plet,
Ciliču guslice tanke,
Skakuće mlađani svijet.
Pjevala iz sela mladež:
“Skoči der, Dorice, de,
Bože! ala si lijepa,
Ljepša neg’ djevojke sve!”
Vije se djevojka, vije,
Kô što o lahoru cvijet,
Lagane none joj lete,
Reć’ bi, goluba lijet.
Ali tužno joj plače
Tankih gusala glas:
“Dorice, gdje ti je duša?
Dorice, ode ti spas!”
Vije se – oči joj plamte,
Leti joj kosa i skut,
Pune joj drktale grudi:
“Djevojka zadnji sam put!”
Ali tužno joj plače
Tankih gusala glas:
“Dorice, gdje ti je duša?
Dorice, ode ti spas.”
Vije se – lica joj gore,
Čudan ju spopao bijes;
Mahnita vrti se sama,
Rasu se mladeži ples.
Ali tužno joj plače
Tankih gusala glas:
“Dorice, gdje ti je duša?
Dorice, ode ti spas.”
Zmija ujede Doru,
Ljuta ju spopala moć,
“Na pir!” vrisnula kroz smijeh,
Srće u crnu noć.
Bježi, – plete joj lete,
Nebom se prosula krv,
Vjetar grudi joj gali,
Bježi, – jede ju crv.
Bježi, – kamen joj ne da,
Grlu se otimlje zrak,
Grmlje huška i šuška,
Bježi, – goni ju mrak.
Mrak ju goni i tjera,
Orijaš silan i crn,
Bježi Dora i srće,
Bode ju kamen i trn.
“Doro!” šapće joj neman,
“Dorice, čuješ li? stoj!
Ne budi, djevice, luda,
Dragan sam, vojno sam tvoj!”
Brže poleti Dora,
Brže potisnu mrak:
“Doro – moja ćeš biti,
Junak sam silan i jak!”
Munjom letila Dora,
Al’ je ustavlja svrž,
Mrak je raspeo ruke:
Leti, Dorice, brž’!
Znoj joj orosi čelo,
Grud joj prikrili hlad.
Dorice, Dorice! Bježi!
Sad će te zlotvor – sad:
Gle! sad segnuo – Bože!
Djevojka klonula: “Ah!”
Mrak ju grli i ljubi,
Zadnji dahnula dah.
Danak se goricom bijeli,
A kroz planinski mir
Grmile svatovske puške
Slaveć’ veseli pir.
Pred njima konja igra
Junak krasan i mlad,
“Stan’te!” viknuo, “braćo!
Kraju dođosmo sad!”
Dragan u kuću uđe, –
Bože! Šta mu je zrijet?
Mrtva mu ležala mlada,
Ležao uveli cvijet.
* * *
Djevojko, čuvaj si glavu,
Varav je mjeseca trak;
Huda je crna ti nojca,
Zlotvor je crni taj mrak.
Vijenac, 1874.
Odgovori