(Po pripovijedanju jednoga muhamedovca)
Došla Pamet u svijet ovi,
U sredinu braće ljudi,
Da ih uči, da ih puti,
Da im pospan mozak budi.
Kuda ide – sve se diže,
Kamo stiže – čuda stvara;
Amo-tamo… eto ljudi,
U prirodi gospodara,
Klanjaju se sili uma,
Prijestolje joj dižu slavno,
Klanjaju se, tamjan pale – –
Ah – al to je bilo davno!
Jednog dana – vedro bilo –
Pošla Pamet da se šeta;
Sluša pčelu i slavuja,
Razumije šapat cvijeta;
Blebetuše sluša koke,
Po granama što vam sjede,
Sluša crva, gdje se moli
Da ga pjetlić ne pojede.
I još svašta čuje, znade,
Pa nosnice širi holo,
Pa se pita: je l’ tko veći
U svijetu naokolo?!
– – Nuto čuda! tko je ono
Što je tako gordo gledi?
Kanda joj se drsko ruga:
Baš ti hvala mnogo vrijedi!
Ljuta Pamet, baš u živac
Pogođena, ljuće planu:
– Tko si, što si, nevidovna,
Iz koje li rupe banu?! –
Mrska riječ bijes rađa;
Tko je veći? – Ja sam veća!
Ja sam Pamet, a ti, ludo?
– Ti si Pamet, a ja – Sreća!
Poklaše se žene ljuto,
I da nema goreg kara,
Dosjeti se Pamet jedva,
Da mirnije razgovara.
Pruže desne… oklad vežu,
Da se krenu u svijet bijeli,
Pa onako neka bude,
Kako će im svijet da dijeli!
Idu žene, idu… idu,
Uski su im svuda puti;
Muka im je, e na kojoj
Slava li će ostanuti?
Al uzalud, nikog naći
Gdje bi oklad okušale;
Idu žene, idu… idu
Pa su nešto gledat stale – – –
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Jezero se malo širi
Podno brda mila lika,
Po obali nešto luta
Kano slika očajnika.
– Spasimo ga! – Pamet šanu –
– Darujmo ga! – doda Sreća;
Kušajmo ga, da vidimo,
Čiji dar je cijena veća!
Stigoše ga, digoše ga,
Nahraniše gladna crva,
Odrediše da ga Pamet
Darivati stane prva.
Cijelo znanje ovog svijeta
U prst mu je mali stalo,
On postade umnik prvi,
Što ga ikad nebo dalo.
Svi ga hvale, al mu vele,
Da umije previš’ toga – –
I – eno ga – bokca umna,
Eno ti ga bosonoga!
Amo-tamo, i od gladi
Na kostura sjeća likom;
Baš nikako da bi posto
Ma ni zadnjim podvornikom!
U očaj ga bijeda tjera,
Teška bijeda i glad žuta,
Ispala mu rebra suha
A kroz rupe od kaputa.
U talas se hladni baca,
Al ne dadu mrijet ljudi,
Iz vode ga opet vade
Pa pred kralja, da mu sudi.
Na prijestolu sjedi kralju,
Mudrijeg mu nema para,
Kad mu eto dovedoše
Samokrvna zulumćara.
Uđe jadnik… gledi kralja;
Odjedared skoči brže,
Koliko bi okom treno,
S glave kralju krunu trže.
Trže krunu i ko luda
O pod naglo njome tresnu.
Vika… buka, trista mača
U rukama vjernih bljesnu! –
– Vodite ga! – grmnu kralju.
Svijet urla: “Nek se vješa!”
– Vodite ga! – Pecite ga!
Obješena za ušesa!! –
Odvukoše gladna miša,
Na ruke mu gvožđa meću,
Pred tamnicom, mrskom kućom,
Stala Pamet zvati Sreću:
“Čuj me, sejo! – Pamet kaže –
Čemu da se jadnik pati?
Dala sam mu što sam mogla,
Šta ćeš ti mu sada dati?
Napunih mu punu glavu,
Koliko sam sama znala;
A on evo punom glavom
Ponio se ko – budala!”
Nasmija se Sreća samo,
Pred kralja se smjelo šeta:
“Čuj me, kralju, mudri kralju,
Što moj slabi um goneta.
Istina je, grijeh je strašni,
Što ti s glave krunu trže;
Nu, moj kralju, mudri kralju,
Ne prosuđuj čina brže.
Čin je čudan; bit će nešto,
Što u glavu bokcu dunu;
Umni kralju, dobri kralju,
Da vidimo tvoju krunu!”
U prašini kruna leži,
Osmijehom je Sreća gleda;
Odjedared plašna skoči
Ko od zmijskog od ujeda…
… Što je? – Bože! – Bježi kralju!!
– – – Stoje sluge, blijedi šute,
Gle – iz krune mrko viri
Trovna glava guje ljute. – –
… “Ti ga mučiš, ti ga vješaš,
Ti ga daješ živa peći,
Valjda što ti život spase,
Pre neg ti je mogo reći?!”
Stoji kralju – zove sluge,
Dovode mu roba sinja;
“Evo – reče – od mene ti
Carska budi milostinja;
Evo tebi vlasti pola
I evo ti moje kćeri;
Živ mi bio, zete dragi,
Plaća to je tvojoj vjeri!”
U kraljevskom sjajnom dvoru
Glazba bije, kolo pije;
Pred kraljevim dvorom sjajnim
Praštaju se žene dvije:
“Tko ga diže, tko ga spase,
Tko ga pope carskim zetom,
Tko je, kazuj, sila veća,
Da se titra ovim svijetom?”
Tako Sreća Pamet pita,
Al se Pamet vidi ljuta;
Rastaše se, i od tada
Sastanu se rijetko puta!
Vienac, 1891.
Odgovori