U Remete u slavne,
Gdje božja mati sjedi,
Za dobe davne – davne
Redovnik dođe blijedi.
“Iz zemlje obećane
Prevalih, reče, put,
Da grijeh si skinem ljut,
Kim mlade teščah dane.
Vaj! Nevjera sam bio!
U tešku zlu se nađoh –
A nakon amo zađoh,
Obašav svijet vam cio
To zvonce na dar donih,
Zô nevjerniku glas:
Kad od sebe mu zvoni,
Tad zadnji kuca čas.”
I braći zvonce dao,
Pa onda mrtav pao.
* * *
U Remete u davne,
Gdje božja sjedi mati,
Sa kule staroslavne
Sve klikčuć idu svati,
Mladoženja prednjači,
Konjica hrla tjera,
Konjicu rebra kvači,
Ej što je njemu vjera!
U mlinu imô dragu,
A ta sad plače, plače.
“Oj plači, cvili k vragu!”
Kô mahnit mladić skače:
“Sad ljuba mi je druga,
I ljepša neg’ što ti!”
Bjesomučan se ruga:
“Baš gospodska je kći”.
Kad svati pod noć kući,
Sva gora gromom ječi
Od grla pjevajućih.
Al’ čuj! Što ono zveči?
Da, kroz noć zaplakalo
S daleka zvonce malo.
“Oj neka bije, bije,
Oj neka ludo zvoni!”
Mladoženja se smije,
Konjica naprijed goni;
Al’ kada dođe do kraj mlina,
Nad gorom bljesnu mjesečina:
Na kolu visi blijeda, mrtva
Iznevjerena prva žrtva.
Ko bijesan klisnu
Mladiću hat,
I mladić vrisnu,
I skrha vrat.
* * *
U Remete, u tihi stan,
Gdje božja mati sveta,
Na svečani ti vrvi dan
Još i sad sila svijeta.
A zvonce? Stoji još i sada;
Nu zvoni l’ i sad, reci, kada?
Ne! Nijemo visi tudi:
Od nevjere je ljudî
Utrudilo se veće –
I više zvonit ne će.
Vijenac, 1873.
Odgovori