Silno, krepko, kô je treba bilo,
Podignu se naška vila snova,
Ilirsko se j’ nebo zažarilo,
I glej brate, eto doba nova,
Stare naše ugašujuć vaje,
S novom zorom u nas sad nastaje.
Velika je, slavna, plemenita
Svrha vile koju stići ima,
Al i od svog svećenika pita,
Da čist bude, plemenit pred svima.
Neumjetnik man kod nje dangubi,
O znade se – rad sebe ju ljubi!
Sve što j’ lijepo, dobro, istinito,
Što j’ uzmožno, junačko i vrijedno,
Tu u krasno odijelo uvito
Ona žudi kazat ti zajedno,
U kreposti hram te upeljiva,
A mat’ sina kreposnog dobiva.
Čedo mlado za ručicu hvata,
Za otkrit mu roda svog svetinje,
Sad mu kaže broj krvavih rata:
A mlad Ilir kano more sinje
U svom jadu već se pjeni, skače,
Srnut žudi međ dušmanske mače.
Nu mu ona sada puna polja
Umjetnosti cijenu napomene,
Mir mu slavi, – i sad eto bolja
Duše stran se u njem javljat krene,
I mir cijeni, krvne motreć boje
Mirom broji – Zrinoviće svoje.
A sad k svemu prida mu načelo;
“Rod svoj ljubi!” i kreposti eto
Čista srca, eto mirno čelo,
I življenje na tom svijetu sveto.
A Ilirče tu se klekne doli,
Za sreću se doma Višnjem moli.
Da je tako, čujte me svjetovi!
Ova iskra, – i ljudi su bolji;
U srcima božji plamen ovi, –
I sve bit će po Stvorčevoj volji.
To – pa nejma propada narodâ,
To – pa domu bit će sretnija zgoda.
Umjetnosti tako ćedu cvasti,
Tako će ti, domovino mila,
Broj od dobrih naskoro narasti,
I skoro će, bog daj, naška vila
Slavi svojoj vijenac plesti novi
U ilirskih Talije hramovih.
Sada dosti. – Prag od ljeta tu je,
Sudi štioče, i kori i hvali,
Svim i tebi radi se dopali:
A ilirsku koji vilu štuje;
Taj će s novim trkom danke mile
Unapredak naške vidjet vile!
U Gracu
Objavljeno u časopisu: Danica ilirska, 1839.
Odgovori