(Iz ciklusa Svjetla u tmini)
Zadrhte li zvijezde, ginuć sred visina,
U opojno veče livadâ i sjenâ,
Moja duša cijela, puna tamnih sjena,
Zamiriše bolno sa čežnjom jasmina.
Moja duša cijela: jedan svijet bezdna,
Pun milosti zvijezda i sunčane vatre,
Jedan svijet tajni kom se ime ne zna,
Pun miline svete što će da me satre.
Kada večer prospe svilu prvog mraka,
Kada noć zastruji milost zvijezda plavih,
Od sto pustih čežnja nestaje mi zraka,
U meni se tamni bol beskraja javi.
Jedna pjesma tada u meni se rađa,
Duboka ko more pustinje svemira,
Tiho ko na moru ostavljena lađa
Kad joj crna jedra vjetar već ne dira.
Šumim kao lišće stoljetnoga hrasta
Kad ga ponoć crna po granama trese;
Ne znam više mede narodâ i kasta,
Svaka čežnja moja svijetom prelije se.
Drhtim kao struna kad se dahom krene,
Svih sto mojih tuga zajeca u zvuku,
I dok gola duša plače u dnu mene,
Trnem, kao zvijezda, sam u svome muku.
Sve zemljino cvijeće propjeva u meni,
Svih svjetlâ i sjenâ zamirišu boje;
– O, kada ću dati moj svijet skriveni?
– Je l’ ko čuo noćas pjesmu duše moje!
Livorno, 1915.
Zabavnik, Krf, 1918.
Odgovori