Daj da spustim čelo svoje
Na taj kamen poizdrti,
Daj mi časak, da mi duša
Pomoli se prije smrti!
Sa njega se u srce mi
Neke duge trake šire:
Imena su tvoga crte,
Kralju Dmitre Zvonimire!
Rastjerajte hitre ptice,
I ljudske me mrze riječi;
Oni idu ko na nogam
Da im gvožđe neko zveči…
Pustite me u samoći;
Bog jedini samo znade
Kako li je srcu momu
U čas, nade kad ne ‘made!
Ne pjevajte poljem cvjetnim
Laku pjesmu: “nina – nena”;
Poturite rađe glavu
I panite na koljena!
Il zar evo ne vidite,
Baš u srce gdje vas dira
Jedna duga zraka žarka
Sa imena Zvonimira?!
Kako oštro ona trepti
I uzalud kako lijeta,
Da ražari srce vaše
Osam stotin’ dugih ljeta!
Pustite me u samoći,
Da joj pijem svu vrelinu,
Da raskopam onda gnjevno
Rodna polja i dolinu.
Da prolijem vrh nas more
I po dolu i po gori;
Neka gine zemlja ova,
Kad nas sama ne umori!
Šta me briga; – ja ne mogu
Da vam ljudski život dadem,
Dati ću vam ponajljepše,
Zadnje s vama što imadem!
Pružimo si bratske ruke
Rastrgane iz daljine,
Iskopajmo grob si velik
S kraja na kraj domovine,
I lezimo u njeg mirno,
Kao braća zagrljeni;
Udruženi jednim srcem
I zanavijek sjedinjeni!
Vrh mogile ja ću silne
Udariti natpis gore:
Čudna slova, ploču čudnu
Za povijesne razgovore!
Šta nas briga – neka u sve
Začuđene oči gvire…
… Aj, mi ćemo spavat skupa,
Kralju Dmitre Zvonimire!
Odgovori