Epitaf bez trofeja

Tu leži Div,
Naš stid i sram,
Što bješe kriv,
Jer bješe Sâm.

Taj sokô siv,
Svog doma plam,
I sad je živ
I Vođa nam.

U jarku trune, poput crkle strvi –
On, što nekim bješe Eugen Prvi,
Kraljevina i Sloboda naša.

A kraj njega cvili ljuta rana,
Buntovnička, zla, neoplakana,
Na surci Bacha, đaka Grabancijaša.

Objavljeno izvan Knjige pjesama (1900-1914)
Napisano: 1911.

Kao leptiri odbjegli iz šakâ Nestale sve su djetinje uspomene, Još su samo praškom krila laka Jagodice prstâ … [više] about Potonuli jedrenjaci

Znate l', što je brzojav? Kako ne bi? Svako dijete, Žensko, muško, svijet sav Zna, da riječi naše lete U daljinu preko … [više] about Brzojav

Kresnice vsikud se kresiju, tiho kak v senjah se hodi, kmica trnace je pokrila, cesta i sama sad vodi. Cesta, ti, cesta … [više] about S cestom

Širnijem atlantskim morem parobrod cjepove siječe, Na njem su prosjaci hljeba, što će na faram Brazila; Veliki svrdlovi dima … [više] about Iseljenik

Beli bezeg veter njiše, Čisto tiho večer diše, Gusti lug još sam posluša. Kaj ti delaš, draga duša? Taki bu slaviček … [više] about Beli bezeg

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Reader Interactions