Epitaf bez trofeja

Tu leži Div,
Naš stid i sram,
Što bješe kriv,
Jer bješe Sâm.

Taj sokô siv,
Svog doma plam,
I sad je živ
I Vođa nam.

U jarku trune, poput crkle strvi –
On, što nekim bješe Eugen Prvi,
Kraljevina i Sloboda naša.

A kraj njega cvili ljuta rana,
Buntovnička, zla, neoplakana,
Na surci Bacha, đaka Grabancijaša.

Objavljeno izvan Knjige pjesama (1900-1914)
Napisano: 1911.

Ponoć bije... S nesna opet moja gori glava, Kao da se vrelog sunca tiče, - Mrtvih pak se otpočinje slava: S tiha svaki grobni … [više] about Notturno

Još si u društvu s nama: nosim te. Jesi li zbilja ti to? I jesi li zbilja ti još s nama? Il si već dugo daleko negdje od … [više] about Ukop druga

(Iz ciklusa Svjetla u tmini) Zadrhte li zvijezde, ginuć sred visina, U opojno veče livadâ i sjenâ, Moja duša cijela, puna … [više] about Muka tamnice

Zora rudi, rijeka šumi, Iz dalekih strana nosi Rastrgane bijele vijence I pred moje noge snosi. Čiji li su bijeli … [više] about Na rijeci

Oboreno selo, crno, mrtvo. Ko krik bi ovdje zvučao i smijeh. Grozni lešu (ubojice? žrtvo?), Tko zna za tvoju patnju ili … [više] about Gariste

Ova stranica koristi Akismet za smanjenje neželjene pošte. Saznajte kako se obrađuju podaci vaših komentara.

Reader Interactions