Divna je bašta – ko istočna sanja,
Što hašiš je prede i ljubavna mâma
I paome šuštaj i tajna mila,
Skrovita negdje kraj Ganga i Nila.
Divna je bašta – njoj u srijedi
Cjeliva mjesec mramor blijedi:
Boštvo ljepote punom u jeku
Kanda si uda kupa u mlijeku.
Kroz toplo noćno magleno velo
Sav svijet puni bujno joj tijelo.
I tko je vidi, krv mu se gruša,
Pod grlom žarka staje mu duša
I srce staje i trne noga.
Pod plaštem noći – svodilje tajne –
Čuti je često uzdahe vajne:
O, vrati mi mir moj i Boga!
Tamo sam i ja nekada upo…
Ah, i od tada mnoga me zora
Srvana nađe kraj mramorna stvora,
Gdje plačem – skupo!
A lik joj gordi sjajem kristala
Ponosno u noć mliječnu se koči,
Pobjedno u me upire oči
S kraljevskog pijedestala – – –
– – – Ta bijah pjesnik – upola luda;
Sitna mi bila rođena gruda
I usko leglo sred majčina gnijezda,
Pa htjedoh sjesti na stotinu zvijezda!
Šta obzor tijesni i zemske međe,
Šta vedrog neba krugovi plavi?
Vjetropir sve to pjesnički pravi
Odjednoć strpa pod vjeđe!
Pjesničku brižno smotah prtljagu,
Cjelunuh zemlju – majčicu dragu,
Strpah u kovčeg sve ideale,
Spustih još jednu suzicu bonu,
Ne znam od zbilje ili od šale
I … digoh se u balonu!
… “Zbogom, vi zemske prašnjave ceste,
Evo se sunca mašam;
Za mene jeste više i nijeste,
Svemirski građanin ja sam!”
I dok to rekoh, kolo me ovi
Novijeh, drukčijih bića,
Klikujuć: Ajde, građane novi,
Kušaj i našega žića!
Ne rekoh ništa, nikog ne pitah,
Tko je i okle i gdje je;
Tek mi se cijela pričini svita
Ko apsolutne ideje!
Oh, tamo nad zemljom prekrasno sve je,
Posebnom osuto slašću – –
I onda na koncu ja i ideje
U čarnu pođosmo baštu …
Divna je bašta – ko istočna sanja,
Što hašiš je prede i ljubovna mâma
I paome šuštaj i tajna mila,
Skrovita negdje kraj Ganga i Nila.
Divna je bašta – njoj u srijedi
Cjeliva mjesec mramor blijedi:
Boštvo ljepote u punome jeku
Kanda si uda kupa u mlijeku.
Kroz toplo noćno magleno velo
Vaskolik svijet puni joj tijelo…
I tko je vidi – krv mu se gruša,
Srce mu staje, staje mu duša,
I tako mrije –
I živ je i – nije –
Dugo sam ondje besvijestan ležo,
Bježala noć je i dan je bježo.
I mnoge noći i mnogi dani
Odoše tako ko prospavani – –
A sa mnom cijeli svijet se klanja
U divotnoj bašti ko istočna sanja –
Tek lik se gordi sjajem kristala
Ponosno u noć mliječnu koči,
Pobjedno u nas upire oči
S kraljevskog pijedestala – –
A oko gorda, ponosna lika
Mnogi se suše, u suzam gube,
Cjelovom zadnjim, ah – samrtnika
Punanu nogu joj ljube.
Vjerujuć u strast, stisnusmo uho
Vapijuć: Bože s nebesi!
I nikoga nema, tko bi ga čuo,
Gdje grmi: Adame, gdje si?
Tek jedva… jedva glava se miče
Nategom, uporno… zadnje…
Već gotovo hladna se usnica tiče
Kamena, umiruć rad nje!
A ona…? Stoji nogom na glavi
I vrat nam grije i vrat nam davi,
Gleda nas pogledom zmije – –
A ja sam srećan, ako još dublje
Tisne mi u grud dvije paklene zublje,
Te ledene oči dvije!
Prosvjeta, 1894.
Odgovori