Što li kriješ, suzo tajna,
Kad pod vjeđom krvna planeš
Pa čemerna, gorka, vajna,
Na verige ropske kaneš?
Što li kriješ, kad si bratska
Prvoj kaplji sa nebesa
Pre no riknu vrata adska,
Prije groma, prije trijesa?
Što si krila onog časa,
Kad si pala po stratištu,
Gdje se diže oltar spasa
I gdje vrane pir si ištu?!
Poput slapa u pramaljet
Okrepljiva zažubori:
Ne propada taj amanet
I prekasno ma da zori!
Što si krila kad se sruni
Niza lica mužu onom,
Kog rodiše milijuni,
Da satare krivdu gromom?
Ah, uz suze cijelog roda
Obori se na te kosti:
Slomili su granu ploda,
Al sjemena osta dosti!
Što li pričaš, suzo tajna,
Čim nas zdraviš povrh groba,
Gdje nam sniva žrtva vajna,
Izginula nada roba?
Ah, ti bliještiš žarka, vruća,
I tvoj odsjev srca sjeća:
Da imade uskrsnuća,
Dok se narod mrtvih sjeća.
A kad dršćeš u dnu oka,
U dnu duše majke blage,
Kad prokine bol duboka
Rad otete djece drage,
Rad srdaca i skeleta,
Što ih tuđi prah pogrebe…?
Majka naših, suzo sveta,
Bog će plakat povrh tebe!
Rob se rodi, rob te plače,
Ti si njemu voda krsta;
Što mu više uzdah skače,
Čeliči se desna čvrsta.
Plemeni se čovjek cio
O svom znoju i o krvi;
Bog je ovo tako htio,
Da pošljednji budu prvi!
Suzo roblja, suzo strašna,
Sumporna si kap goruća:
I očajna i užasna,
Pred Bogom si svemoguća.
Teci samo niza lica
I u zvijezde zasjaj gori:
Na naš badnjak repatica
Sjajnim trakom rujnoj zori!
Bugarkinje, Senj, 1885.
Odgovori