Nedjelja u šumi kraj grada

Beskrajan zuj pokraj uha,
prignuta kičma se koči.
Zvrndaju rojevi muha,
od zijevanja tope se oči.

Cvrkuću mlitavo ptice,
žuna jednako kljuje.
Grč zijeva rasteže lice,
a zvona dosadno bruje.

Po šumi sunčane pjege –
cipele nečije škripe
po putu. Za rodne brijege,
gdje vina jesenja kipe,

misli mi odlijeću trome.
Teške kaplju minute
s lišćem jesenjim. Svome
brijegu ljepšaju skute.

Vrsi drveća šume,
ja slušam jecaje tupo.
– Oh, kako je uz tuđe drume
ginuti bolno i glupo!…