O djeco moja, moje pjesme male,
Vas iz mog srca kô iz gnijezda vadim,
Već dugo u njem ste mi uzleptale
Nejačke, nalik ptičicam tek mladim.
Poletite! Nek znadu dobri ljudi,
U mojoj živoj što tu ključa grudi.
Zaputite mi širom lijepog juga,
Gdje naška riječ se miloglasna sluša,
Uz vedru radost gdjeno plače tuga,
U divnom raju gdje uzdiše duša,
Gdje s prošlim jadom dijeli bojak nada,
Veselo, tužno nek se grlo sklada.
Obiđite mi naše more sinje,
Zavirite u naših gorâ hladak,
Omjerite nam doma sve milinje,
Ponovite mi roda govor sladak.
Uskrilite se u to nebo plavo,
Uskliknite mi rodu: da si zdravo!
Gdje gođer stoji poštenjaka kuća,
Gdje gođ za rod se misli dobro, milo,
Gdje gođ za naše mara i pregnuća,
Tu spustite se, pjesme, baš na krilo,
I pjevajte: oj ljudi, sad je hora,
I našoj sreći sunce svanut mora.
Da, mora svanut – Bog je tako htio,
Svemoguć vrgnu nas u svoju narav,
I dade uma, snage, dom nam mio;
Badava bjesni laži napor, varav,
Jer Bog nam dade srce, dušu, pamet,
I plod će biti, što je sada zamet.
A pitaju l’ vas, gdje i tko vas rodi,
Domaći gdje vam stoje mili stani,
Dalekim svijetom što vam kreljut vodi;
Vi na to: dom nam u hrvatskoj strani,
Naš otac prost je vojnik svoga roda,
A majka nam je nebeska sloboda.
Oj, moja djeco, moje pjesme glasne,
Kad opet jednom poslije dugo doba
Povratite se u te kraje krasne,
Tad pjevajte mi povrh tiha groba:
Oj miruj, sretna ti je otadžbina!
I suncem zasjat će mi groba tmina.
Odgovori