Vladimiru Nazoru
Kô sunčan san, kô čudna, neviđena
prikaza stoji hram Neptunov. Snažni
stupovi nose teret krjepkih stijena,
kô gorostasi hrabri i odvažni,
što na ramenu Olimp nose. Vrijeme
potamnilo ih, zrak oko njih vlažni
savio trulež, u kom klije sjeme
i lišaja i gljiva i bršljana,
što srču sok iz drevnog kama. Nijeme
tu traže sove zaklona i stana,
a pauk vreba ljute na komare
i trovne muhe. Pusta, očajana
sva priroda je u okolo: bare
gnjiloćom dišu, groznica se vuče,
kô strašna sablast, za ljetne omare.
Uz goli kamen bunika se suče
i nesmiljena kukuta: med njima
nit igra leptir, niti pčela zuče,
neg samo poskok zviždi. I ne ima
tu čobančeta, nema stada: vrelo
njih vabi svježe među jablanima.
Al ti se ipak dižeš hrabro, smjelo,
Neptunov hrame! Jakreb te ne peče
kroz razpucano što ti gmiže tijelo.
I kada siđe to purpurno veče,
odsijevaš svojim linijam o jasni
nebeski azur – a kroza te ječe
šumovi vjetra kao spomen krasni,
što opetuje iz prošlosti milje,
kad ono tebi Poseidon časni
banuo na prag. A s njime obilje
plavokosih Nereida i stari
ronilac Nerej, kom u kosi bilje
treperi morsko i koralj se žari
i dršću alge. S njime Amfitrita,
kraljica plava, kojoj strasni žar i
pomama bijesna iz zjenice hita,
a duga, duga kosa krije rame
i bokove od alabastra. I ta
nebeska družba, oj ponosni hrame,
posveti tebe; svoju vječnost uli
u stupovlje, u goleme ti kame,
u kapitele, što su zadrhtnuli
oćutiv život. A izvana plamom
sunčani zraci sveg te obasuli,
kô zlatna himna neba. Pa kad tamom
noć prekri svemir, prošav dan u sjeni
i miru, nesta bogova – a hramom
ležaše s kose biser otrunjeni,
il krvav krnjak korala, il prazna
ispita školjka… O divni spomeni!
Uz njih ne ćutiš uzdaha porazna
močvara pustih, ne smeta te sova
ni podli namet od korova razna;
ne vrijeđa tebe navala vijekova
nit podgriza te gušter, što se grije
na podanku neslomivih stupova.
O Vlado – gledaj: naša duša ti je
kô onaj hram, u njoj se silna snaga
ljubavi čuva, u njoj moć se krije
božanska, koje nekoć uli blaga
nebeska milost, e da tu kod ljudi
bar negdje bude slavi njenoj traga.
Kô onaj hram smo: sa čežnjom u grudi
za besmrtnom ljepotom, nit nas smete
što podli šišmiš pohulit nas žudi,
što korov nam se oko nogu plete,
il mračna ptica prha oko čela,
da obzor našem pogledu omete.
Mi heroji smo! Naprijed! Nova djela
nek kliju, Vlado, u mlađanoj duši,
nek jekne, Vlado, naša pjesma smjela!
Oh, pjesma naša! U magli i tmuši
nek bude zublja bijesna, razpaljena,
da zloduha je mržnja ne uguši;
gdje nevoljnika nađe izmučena
tu utjehe, tu melema nek poda,
a neka hrli krjepka i vatrena,
neobuzdana – gdje zove sloboda!
Odgovori