Izgubljeni sin

Povratio se. Poznao ga pas
Kraj kućnog praga liznuvši mu ruku
Kroz očajnu i prognaničku muku,
Kad vidje očaj, bol i smrt i spas.

A pred njim jeknu prost i surov glas:
“Što tražiš ovdje? Stojiš tek na bruku!”
I kao jadnom, nemoćnom hajduku
Zatvoriše mu vrata isti čas.

I on otuda je onda pošao
U dalek, dragi gaj, gdje paprat spava u sjeni, –
I javi mu se mladost i raj u uspomeni! – –

Kad ujutro je netko došao,
Na grani ga je našo. – – – A rogovi pastira
Odjeknuli su gajem i poljem punim mira…

6. VIII. 1909.

Hrvatska smotra, 1909.