Povratio se. Poznao ga pas
Kraj kućnog praga liznuvši mu ruku
Kroz očajnu i prognaničku muku,
Kad vidje očaj, bol i smrt i spas.
A pred njim jeknu prost i surov glas:
“Što tražiš ovdje? Stojiš tek na bruku!”
I kao jadnom, nemoćnom hajduku
Zatvoriše mu vrata isti čas.
I on otuda je onda pošao
U dalek, dragi gaj, gdje paprat spava u sjeni, –
I javi mu se mladost i raj u uspomeni! – –
Kad ujutro je netko došao,
Na grani ga je našo. – – – A rogovi pastira
Odjeknuli su gajem i poljem punim mira…
6. VIII. 1909.
Hrvatska smotra, 1909.
Odgovori