Kamene moj mili, kršne moje gore,
I ti, pusta drago, vedre bure leglo,
I ti, grade mali, i ti, sinje more,
Što se ovo na vas razornoga sleglo?
Da je ovdje plijenu preostalo išta,
Plač bi bio, što sad čudom mi se kaže,
Al gdje sve je pusto, gdje već nema ništa,
Što još od nas hoće, što još od nas traže?
Svuda bijeda gola, siromaštvo svuda,
Svuda kamen suhi, kamen od vjekova;
Samo gdjegdje mala ističe se gruda,
Sačuvana znojem, znojem pradjedova.
Sjekla ju je briga oštrim noktom glada,
Da joj bijednu djecu prehraniti smaže:
Svuda carstvo skrbi, svuda carstvo glada:
Pa što jošte hoće, što li od nas traže?
Eno, pusto more kotlinom se ljulja,
Koji brodić mali žalobno ga kiti;
Zaglađena bijeda obalom se šulja,
Skoro nema čime nit golote skriti.
Očajna i zdvojna propast svoju grli
Pa pijanstvom gadnim ubija si jade,
Sretna, što bez svijesti kroz te šibe hrli;
Sretna, što traže jošte, da ta bijeda dade?
Eno gola brda, tek kućerak mali
Nerijetko se po njem posijani niže –
Po njem ono žarko, južno sunce pali,
Na nj se ona bura nesmiljeno diže.
Nek bi i to bilo – al kad uz to ljudi
Žeti hoće ondje, gdje im sijat treba,
Ne čudim se onda, da ta bijeda žudi
Bar na časak otet gromovlje sa neba!
Nema ovdje blaga, nema ovdje zlata,
Tek janješce koje u tor ti je sjelo,
Mala pilad gladom nuji se o vrata,
I – to ti je ono bogataštvo cijelo
Gdje, kad ferman dođe, zdušno da se diviš,
Obori se harač na ljude trpeće – –
Čemu onda živiš, čemu onda živiš,
Neg da budeš vragom, kad anđela ne će!
Što li dakle traže – zar ognjište tvoje?
Prodano je ono, a za novčić koji!
Možda djecu tvoju -? Nek se samo goje,
Da im jača ruka za drugog se znoji!
Aj, da tu je plijenu preostalo išta,
Plač bi bio, što sad čudom mi se kaže;
Al gdje sve je pusto, gdje već nema ništa,
Što li jošte hoće, što još od nas traže?
Mudri li su, mudri – lišili te hljeba,
Oteše ti najpre koricu sa usti;
Ali jošte, bijedo, ponos tvoj im treba,
Njega jošte ne daš, ma da sve im pusti.
Nije čudo, što će mudra ljudska zloba
Na tvoj ponos upet, ma da jur te ubi.
Prodani je ponos vlastit napis groba,
On se zadnji daje, ali se i sve – gubi!
1887.
Odgovori