Tri riječi pamti, dijete moje,
Tri riječi zlatne, krasne,
I u srce ih piši svoje,
Nek ondje sjaju jasne.
Upamti mi ih svako doba,
Kô vječni, sveti glas;
Spominji mi ih sve do groba,
Kad zadnji kucne čas.
Oj, broj mi nebom zlatne zvijezde,
I šaro cvijeće gajem;
I gledaj ptice, gdje se gnijezde,
I zlatno klasje krajem.
Svud vidiš slike ljepše, nove,
Sred divnog svijeta tog;
Krasote tko li stvori ove?
Oj, drago dijete: – Bog.
Gle, ptica svoje gnijezdo ljubi,
I košnicu si pčela,
I krtac jamu, što si dubi,
I tor svoj stada bijela.
A ti da, sinko, budeš gori,
No zvijer na svijetu tom?
Što treba tebi ljubit’ zbori!
Oj, drago dijete: – Dom.
A znaš li, čija ruka meka
Glavičicu ti gladi?
A tko ti dao svoga mlijeka,
Da drobna usta sladi?
Tko tebe grli i cjeliva
U svaki dan i sat?
Dobrota tko je ona živa?
Oj, drago dijete: – Mat’.
Da, Bog i mati, domovina,
Tri riječi svete, mile,
Obraniti će dobra sina
Od nevolje i sile.
Tri u tvom srcu zlatna cvijeta:
Njih vjerno, dijete, goj!
Njih čuvaj dobro, dok je svijeta,
I sretan život tvoj!
Smilje, 1876.
Odgovori