Drúge života, tko se od nas spominje
još onih dana našeg djevovanja
kad skupa s našim tijelom rastaše
neodoljiva i živa želja: živjeti!
O drúge, tko se od nas spominje
još onih noći u kojima gorismo
u groznicama, mrući za težinom
mladićskih tijela koje danju viđasmo
O tko se sjeća, tko se spominje
još one noći u kojoj se po prvi put dadosmo
oh, dadosmo, oh, dadosmo… sa žudnjom
da više od nas ne ostane ništa
Mi poslije toga malo plakasmo
al opet se polako utješismo
i nikad više stoga ne zaplakasmo
o, nikad više!
Otad naš život tecijaše kao melodija
I otad se mlade kurvasmo
po kućama, parkovima, šumama i livadama,
po svim hotelima, po zakutcima grada,
i mjestima čije ime veli da se stidom
a gdje je mjesto gdje se mi ne skrivasmo
i davasmo u noći i u danu?
O kako smo se divlje smijale
O tko se ko mi ikad tako smijao!
U svom životu tko se tako ko mi smijao!?
I plesasmo, plesasmo, plesasmo
i cijelu preplesasmo zemlju
i plesasmo dalje van zemlje
jednako svima visinama
i plesasmo plesasmo plesasmo
bez stanke bez kraja bez konca
Dok jednog jutra – sjeđasmo u vrtu baš u jednom društvu –
ne baci k nama bolnica svoj teški sjen
i u taj tren
nas svlada neizmjeran strah
i muk
Nitko ne mogaše reći riječ
dok odjedamput Ana ne zarida u beskrajan plač
i mi sve s njome!
A tko je ikad tako plakao na zemlji
ko Ana što je tada plakala
i mi sve s njome!
Ko Ana i mi sve smo – svakoj dođe vrijeme – kroz bolnice prošle
i opet se smijale i opet plakale
i plesale i pile i često umirale
O, mnogu od nas zauvijek uze bolnica i Bog
al tko da misli na Boga i bolnicu!
Tek zašto često sanjam da stojim pred ogledalom
i dok se gledam ne mogu da zaustavim suza
ne mogu nikako da zaustavim suza.
Objavljeno: 1925. – 1960.
Odgovori