Tajna večer, topli osjećaji,
Lagan vjetrić, suhi uzdisaji…
A maglica tanka, laka,
Milo trepti, milo sijeva, –
Vrh valovlja i oblaka
Eno traka mjesečeva,
Pa im šapće, što sve nebo sniva,
Kako suza sjajnom zvijezdom biva…
Sveto nebo, i vi iskre male,
Kažite mi, šta ste zadrhtale?
Sjećate l’ se časa mila,
Kad sam bio čedo malo,
Pa bi – čedo – majci s krila
Na nebesa pogledalo,
Mazilo se tepajući tada:
Ja bih, majko, onu zvijezdu rada!
Ide vrijeme: zvijezde zapadaju,
Vrata raja brige zatvaraju!
Žeže sunce, želiš hlada,
Al ti želja gladna mrije;
Ah, nikako i nikada
Stignut, kud ti duh se vije
Pa u vise neizmjerne leta,
A iz tijela u ponor sapeta!
A na umu, ah, toliko snova,
Cijelom svijetu dosta blagoslova;
Srce kano sveti plamen
Pred žrtvenik ljudskom rodu,
Čvrsti osnov, stojni kamen
I prijestolje za slobodu,
I krv živa nek se u prah gubi,
Ustreba li, da se tako ljubi!
Čiste želje – ko vi, zvijezde sjajne,
Nedohvatne – ko i vaše tajne!
Vi, alemi vasione,
Gledate me čudno, je li?
Ko blažene noći one,
Kad sam majci o vrat bijeli
Mazio se tepajući tada:
Majko, ja bih onu zvijezdu rada!
Vienac, 1890.
Odgovori