Domiču dani: mrtvačko proljeće.
Mislim na groblje, gdje legoše baku,
Zaroniše djeda i oca u raku, –
I s njima od kiše mokro cvijeće.
Drage, nedorasle sestre u grobu,
U ljubavi sretan sam da vas nema,
Ni znale niste za laž, što se sprema;
Hvalite, slatke, svoju crnu sobu!
Tu je na okupu čitavo selo,
Blizu kost do kosti, lijesovi krti,
Bliješte kose na suncu: zlato smrti, –
I izbija tvrdo seljačko čelo.
Mrtvi kopači, zemlju ste kopali,
Znali ste: sebi kopate ležaje;
Svaki joj od vas oduzeto predaje, –
Već u kolijevci zemlji ste dopali!
Groblje bi bilo jednako njivi,
Da nema križeva: gle, kreće trava,
Iz grobova, iz vaših ruku i glava;
Cvjetate! Opet ste pokretni, živi!
Oko vam prozire crnu debljinu,
Gleda u obliku krunice cvijeta,
Gledat će tako do konca ljeta,
Kada se vraća u očnu šupljinu.
Seljaci, kao zemlja nepomični,
Tromi i teški, kao zemlja jaki,
Sa njom ste jedno, zauvijek jednaki,
Živi i mrtvi, vječito slični.
Mrtvačko proljeće: domiču dani.
Uzet ću sjeme u široke šake,
Da iz rake raste nebu pod oblake, –
I plodovi zru suncem obasjani!
Objavljeno: 1938.
Odgovori