Pred tvojim pragom pomolih se eto,
Od svih hrvatskih prvi ti moj grade,
Davnine naše kameni ti jade;
Da, duša veli: tu je mjesto sveto!
Hrvatskih misli kolijevke gle prave,
Mogile eto hrvatske nam slave.
Na strmu vrhu stojiš krut, ponosit,
Kô smjela duša davnih ti vladara,
Nebeskim zvijezdam pripravan prkosit,
Ponosit pitaš: “Gdje mi ima para,
Pohvalit koja može li se strana,
Kô ja što mogu – kuća Zrinjskih bana?!
Kamenit oklop prsi moje krije,
Kamenita i Zrinjska prsa bila,
Sveg istoka salijetala ih sila,
Al’ Zrinjsko srce uzdrhtalo nije.
Visoke kô što strše kule moje,
Junački rod uspinjô glave svoje,
A Zrinjska volja kao stijena kruta,
U koju Kupa pjeneć se zabada,
Trajaše tvrda, dušmaninu ljuta;
I Zrinjska drevnost cvala uvijek mlada;
A Zrinjski rod kô hrast u mojoj gori
Stajaše stavan: živ ga ne obori.
Sa njeg’vih djela sustala bje slava:
Po svemu svijetu dično ime leti,
I mnoga carska pokloni se glava,
Sa imena tog drhće Stambul kleti;
A polubozi, svijetu svem poznati,
Tuj b’jahu krotki ljudi, tuj Hrvati.”
I pođoh dalje u dvorane puste,
U čudno carstvo staroslavnih sjena.
Čuj? Kakvi zuje tajni glasi? Čuste?
Ne slaže l’ strune “Jadranska Sirena?”
A ona gospa do prozora eno?
Hrvatice oj prva ti – Jeleno!
Da, tu vam zipka, stol i odar bili,
Tu nicale vam suze, smijeh i pjesme,
Tu hladio vas svježi zrak taj mili,
Iz ove gorske krijepljaste se česme;
Čuj ono zvonce sa brežuljka malo,
Na molitvu to zvonce vas je zvalo.
A sada? – Sada? Pitaj hrast taj stari,
Nad svodom pitaj kamenoga lava.
Oj gdje su vaši davni gospodari,
I ta hrvatska njina gdje je slava?
Da, pitaj, pitaj! – Kamen ti ne zbori,
Gdje? pitaj! – “Gdje” ti jeka odgovori!
I mislih, tvrdi grad će pasti na me,
Uzjario se u mom srcu plamen,
Iz grada bjegoh – kô iz grobne jame,
Goruće čelo na gol tisnuh kamen.
“A sada?” jeknuh – “pjesme, priče, bajke!”
I plakah gorko, kô na grobu majke.
Vijenac, 1872.
Odgovori