Imao sam nekoć, ne sjećam se kada,
Jednu staru knjigu, već je dugo tome.
U njoj vidjeh čudo čarobnog grada,
Vile i junake, cvijeće i paome,
Zlato ljetnog polja, lugove i stada,
Oblake i šume, vale što se lome;
Snatrio sam dugo samotan u hladu
Čekajući blijedu, nesuđenu mladu.
Kladenac je tamo bio pored hrama,
A kraj njega o stup oslonjeno dijete.
Kosa joj je crna. Ovdje stoji sama.
Zvonce mrtvih zvoni. Bolni zvuci lete.
U ruci joj lutnja, u oku joj čama,
A na licu smiješak, blagi posmijeh sjete.
Uz to blijedo dijete moje misli čase
Slušajući lutnje neslušane glase.
1. II. 1912.
Književne novosti, 1914.
Odgovori