Slavici

1.

Gudalo mi pozaspalo,
Dugo, dugo nisam pjevô;
Kad al’ čuda, sve od sebe
Zazvonile žice evo!

Zvone živo u mom srcu,
Ja ih, bome, nisam dirn’o,
Od mene su počivale
U zakutku tiho, mirno.

Probudi ih slatko ime,
Šapčuć srcu sreću novu,
Kô što laki vjetrić budi
Milu harfu Eolovu.

Duša mi se krili k zvijezdam,
Srce burno poigrava,
Jedna riječ su sve mi pjesme,
A ta slatka riječ je: Slava!

2.

Znam za jedan dvorac mali,
U njem cvate zlatan cvijet;
Ne bih, braćo, cvijetka dao
Ni za cijeli božji svijet.

Kada jednom zemlju gledô,
Pustu zemlju Gospod Bog,
Srce mu se ražalilo,
Spusti suzu s oka svog.

A ta suza vam je pala
Na hrvatski zavičaj,
A iz božje suze nikô
Divni, zlatni cvijetak taj.

Često jad mi srce cijepa,
Kad na tužni mislim dom,
Al’ kad opet suzu gledam,
Odlanulo srcu mom.

Zato mi je duši mio
Onaj divni, zlatni cvijet,
Zat’ ga, braćo, ne bih dao
Ni za cijeli božji svijet.

3.

Kucaj, brate! Nek se pije!
Vino ima dobru žicu.
Oj u zdravlje! Al’ u čije?
Ja ću kazat napitnicu:

Bog poživi lijepo dijete,
Pravu, zdravu kćer hrvatsku!
Da mi, braćo, ispijete,
A za moju ljubav bratsku.

Bog je lijepo lice dao
Mome slatkom milovanju;
Ne budi vam piti žao,
Rđa, tko ne pije za nju!

Bog joj dao zlatne prame
Kô što ova zlatna kaplja;
Pijte za nju, pijte za me,
Nek se vječna sreća sklaplja.

Bog joj dao bistre oči,
Kao zvijezde na nebesi’
Kao vince, što se toči,
Kô proljetni plamni krijesi.

A nada sve dušu ima
Moja vila plavokosa,
Što joj sjaje u njedrima
Kô u ruži božja rosa.

Nek se puna čaša krene,
Pijte redom, braćo, zato,
Pijte, braćo, i za mene
I za moje milo zlato.

4.

Kao mirno more glatka
Bila si mi, dušo,
Iz dubina tvojih nitko
Nije pjesme slušô.

Na dnu tvojem počivali
Moji stari jadi,
A kraj jadâ zakopani
Lijepi sanci mladi.

Al’ u zô čas došetala
Zlatokosa vila,
Pa u mirnu moju dušu
Malko zavirila.

Poskočilo mirno more
U gromorne vale,
Iz dubine glasne vam se
Pjesme razlijegale.

Jasno pjeva burno more:
“Slava! Slava! Slava!”
A iz svakog vala viri
Jedna zlatna glava.

Sad ni božja ruka ne bi
Bure utišila,
Svemu tomu vam je kriva
Zlatokosa vila.

5.

Ti moraš, dušo, moja bit,
Da, moja sva i cijela:
I divni lik tvoj vilovit,
I zlatna kruna čela;

Moj – bijelih ruku zagrljaj,
Moj – rujnih usna šapat,
Moj – oči tvojih mirni raj
I srca burni hlapat;

I svaka misô, svaki san,
Od Boga zlatno smilje,
Sav tvoga žića vedri dan,
Sve duše tvoje milje.

Ah, skupac ti je blaženik;
I men’ je, vjeruj, žao,
Kad tuđi pogled lijep ti lik
U čudu pogledao.

Da, skrio bi te koprenom
Kô tajnu božju sliku,
U srcu zaključô bi mom
Pred svijetom moju diku;

O je l’ te, da ćeš moja bit,
Ti čarobnice plava?
Ja tebi sve do groba štit,
Ti moja slast i slava.

6.

Dok od straha drktala mi nada,
Usna o njoj riječce ne izgubi;
Blago meni! Drukče vam je sada,
Dika reče, da me zbilja ljubi.

“Ljubim!” šapne usnicom rumenom,
Kô dva sunca planu oči jasne,
Nikog nije ljubila pred menom,
Mene – dok joj duša ne ugasne.

Tajno me se taknu usne vruće,
Trenom puče duši grobni kamen,
Srce moje slavi uskrsnuće,
A životom bukti nov mi plamen.

Sva ću zvona skupit mnogobrojna,
I sve trublje posljednjega dana,
Sva grlašca ptica milopojna,
Sve oluje burnog oceana.

Na gusle ću divne žice splesti,
Sve od zlata sunčanijeh traka,
A na gusle glas svemira svesti,
Nek se svijetom čudi duša svaka.

Krili mi se, pjesmo, preko mora,
Od čuda će dizat vali glave,
Snizit će se vrsi strmih gora,
Ta ja pjevam slavu svoje Slave!

Krili mi se gor’ k nebeskom kolu,
Zadrktat će zvijezde od veselja,
A još dalje, više k božjem stolu,
Pjesmo moja, nek te goni želja:

Tu se možeš čarobno razvijat,
Da te vječna ruka blagosiva,
Od radosti Bog će se nasmijat,
Kadno ljubeć duša s dušom spliva.

7.

Bilo vam je, ne znam kada,
Al’ svakako još po danu:
Pokraj mene moja mlada, –
Šuteć gledah milu ránu;

A i ona šuti šutkom,
Slušah, kak’ joj srce bije,
Brojah trenak za trenutkom,
Al’ im broja bilo nije.

Tu vam riješih zagonetku,
Što je višnji Bog obeća,
Kakova će na svršetku
Dobre duše čekat sreća;

Kak’ će na glas svemogući
Pút čovječja duši spasti,
Kako l’ Boga gledajući
Duh uživat vječne slasti.

O toj sam vam slasti snivô,
Mirno gleđuć svoju Slavu;
Riječ božansku shvaćah krivo, –
Sad joj znadem misô pravu.

Gledao sam dugo, ti’o,
U to mlado sunce plamno,
Blažen, sretan sam ti bio,
Ni ne vidjeh, da je tamno.

Tiha bje i djevojčica,
Dok kroz prozor nam ne reče
Mjesec, stara skitalica:
“Dragi ljudi, dobra veče!”

Dragoljub 1867.

8.

Jezero su tvoje oči,
Modro, mirno, milo, jasno;
Gledao bih uvijek u nje,
Rano zorom, noću kasno.

U jezeru trepti čudno
Zlatna zvijezda baš u zeni;
Ova zvijezda plamna, žarka,
To je tvoja ljubav k meni.

9.

Bila večer tija,
A s nebesa sila
Sjajnih zvijezda mila
Meni se nasmija;
Al’ su potamnjele,
Pak se zastidile,
Jer su oči mile
Tvoje baš vidjele.

10.

Kao putnik u pustinji bijedan,
Dugim putem slab i grlom žedan,
I bez nade, bez pomoći,
Tako bilo meni poći;
Dok ne svanu iznenada
Djevojčica jedna mlada.

Ta me slabog okrijepila
Divotvornim svojim okom,
Ta me žednog napojila
Mladih usna slatkim sokom;
I nebesko u milinje
Ponijela me iz pustinje.

Blago, komu Bog dozvoli
Djevojčicu divnu toli,
Milovanje toli slatko,
Mlado lišce toli glatko.

Ah al’ drugim sve badava!
Traži, brate, svijetom svađe:
Takva duša se ne nađe,
Kô što moja mala Slava!

Gorica, 1.8.1867.