Crni oblak na Vltavu pade, –
Vltu, viklu mučnim teći tijekom;
A s oblaka sitne dažde kapi,
Sitne kapi, poput rose božje; –
Al’ u rosi sjaje milo sunce; –
Silan vihar vije s šuma čeških,
A s tog vihra stenju zlatni kraji,
Zlatni kraji Libušina mjesta.
Nije oblak, već je žalost crna,
Što uzburka mirne vale Vlte,
Kad rođena izgubila sina;
Nije rosa, već su suze vruće,
Što ih lijeva jadno češko pleme,
Kad pogibe slave dio velji:
No u suzah milo sjaje slava,
Slava vječna slavnog pokojnika.
Nij’ to vihar, već su cvijeli gorki,
Kijem ucvili narod udes kleti:
Pa ti plače i staro i mlado,
U kolijevci, na nemoćnom štapu,
I seljačko i gospodsko čedo,
Ne bi li ga zemlja povratila.
Hanke ne ima! – Mora ga udavi
– O ta šiba sveg čovječjeg roda,
Što ne plače, što ne znade radost,
Koj ni’e srca, koja djece ne ima,
Što put vihra lomi silno dublje,
Što put grada kitnu ništi zelen,
Što ubija glavu sitnoj djeci,
Djecu trga iz majčina krila,
Crnom nogom pleše ljudski narod.
Hanke ne ima! – Mora ga udavi:
Razletje se žalost po svem Pragu,
Razletje se žalost oko Praga,
Razletje se žalost po svem Slavju,
Gdjeno sinji vali biju mire,
Slave mire Dubrovnika slavnog,
Sve do crnih na istoku voda,
Štono narod, al’ ne slavsku slavu
Vlažnim pasom prot’ barbarstvu vrše;
Od balkanskih gorostasnih gora,
S kijeh slovo slavskom jekom ječi,
Sve do rta, gdje po pusti mraznoj
U beskrajnost slavska riječ se gubi:
Sve to tuži, sve to suze lijeva,
Sve uzdiše, u crno s’ odijeva,
Jer sve znade, da mu sin propade:
Ne sin takov, što se rodom diči,
Ne sin takov, što ga slučaj rodi,
No sin takov, koga srce kiti,
Srce pravo pravoslavne ćuti;
No sin takov, što ga mudrost resi,
Da obrani ucviljenu majku;
No sin, komu narod omilio –
Bog bi dao, svaki takov bio.
Kad mu prva osvanula zora
Sitno čedo pohodila vila,
Vilinskim ga nadarila darom;
Troje blago u zipku položi:
Prvo blago pod glavu mu dade
Mudru knjigu, hranu bistroj glavi;
Drugo blago u srce mu dade
Svetu iskru, kom se narod ljubi;
Treće blago u ruku mu dade
Zlatan ključić vratam prošle slave.
A ta klica bude cvijetom bujnim,
A taj cvijetak bude dubom silnim,
Grane grani po svem slavskom vrtu.
Pošla ti je ne iz sjajne kuće,
Što se hrani od kreposti stare,
Te se brani šarenijem štitom;
Pošla ti je ne iz pune kuće,
Gdje se zlatna lakomost nastani
Pošla ti je iz ponizne kuće,
Gdje po zrnce plaća kapi znoja,
Od tog pluga oštrog ali blagog,
S koga Čehom prva kruna bude,
Kruna, štono prag podiže Pragu.
Pa ti stade učit mudru knjigu,
A naučiv svoj narod učio,
Kô apostol narodnoga spasa.
Pa ti stade pirit svetu iskru,
Da ‘no buknu plamom za dom silnim,
O kom da se dobra duša grije.
Pa povadi ključić, tražeć blago
Zakopano u zabiti davnoj
I iznese na svijet krunu sjajnu
Od bisera, stare češke pjesme.
Pošten bio, tomu svjedok život,
Jer mu mudrost ne primala plaće;
Mudar bio, tomu svjedok djela,
Spasi narod iz drijemeža smrtnog:
Slavan bio, tomu svjedok narod,
Što ga slavna na sva usta slavi.
Cijenjahu ga zlatnijem redovi,
Sitnom hvalom zahvalnosti ljudske,
Štovahu ga mudri svijetom ljudi,
Porediv mu u sve kolo ime;
Grđahu ga s jeda vrane ptice,
Kaljajuć ga blatom proste ćudi;
Al’ on labud-ptica zaronio
U svijest mirnu, pa izroni sjajan.
No nada sve ljubljahu ga živo,
Pa ga ljube vijekom vrućim srcem
Braća rodna češkoga plemena,
Jer pokaza, da bijahu negda
Slavni knjigom i na maču slavni:
Ljuti mačem, pred kijem tuđin preda,
Slatki pjesmom, koja grud zanaša;
Jer pokaza, da još Čeha ima, –
On bijaše Čeh po duši prvi;
Jer pokaza, da će Čeha biti,
Ako slijede izgled njegov sjajni.
Svih ljubljaše, svaki ga ljubljaše,
Te si stavi spomen u svom rodu,
Ne s kamena tvrdog zlatnim pismom,
No s srdaca tisuća na broju,
A u svakom upisano ime,
Ime njegvo, slavno, dobro, sveto.
Ali poć’ je – što ga žena rodi
To je zakon u naravi tvrdi;
A taj zakon ugrabi ga djeci:
Hanke nema! – Mora ga udavi!
No ne on, već plod utrobe samo
Pade kosi, Hanka žive vijekom,
Duh poleti u krugove sjajne,
Gdje neumrlost vječne vijence dijeli,
Tam’ gdje zvijezda plamte zlatni roji.
Vila ista, što ga nadarila,
Suznim okom upalila zvijezdu,
A ta zvijezda Hankina bijaše
Sjajna zvijezda na tom nebu češkom.
Al’ kroz suze s’ vili posmijeh krade,
Plakat joj je al’ i smijat joj se ‘e,
Dobroj vili, jerbo dobro vidi,
Da ga gorko plaču srodna braća;
Smijat joj se ‘e, jer se nebo smije
Nad takovom slavnom stečevinom;
A što zemlji namijenjeno bilo
Od stvorčeve svemoguće ruke,
U svečanom odniješe provodu
Na Višegrad taj ponosni, tvrdi,
Pa povjere svetoj onoj zemlji,
S koje slava sinu, s koje minu,
Svetinje ostanke – laka zemlja!
U ponoćno tiho kada doba
Ljudsko pleme sanke čudne sniva,
A o skladu bistra Vlta pljuska,
A Vltavu blag mjesečić ljubi,
Sastaje se družba tamo čudna,
Sve po biću tanke sjajne sjene,
No po liku sve razlici ljudi, –
Krasne žene, krunom ovjenčane,
Silni ljudi, mačem opasani,
Slavni pijevci, pjesmom opojeni:
Sjene to su češkijeh djedova,
Sjajnih zvijezda boljega vremena,
Što s’ na skali ob noć svagdan roče
Nad sudbinom unučadi kasne.
A tim sjenam’ Hanka se pridruži,
Da im kaže, što u svijetu biva,
Kô svijet pada, pa se novi rađa,
S podrtina ostarjele dobe,
Pa zaklinje sve po redu sjene,
Ne bi l’ Čehom bolje došlo doba;
Tamo s’ roče, dok i krajna zvijezda
Nad bijelom goricom ugasnu,
Te se vrate u pokojne stane,
Tam na starom, tvrdom Višegradu.
Rode češki, u taj zemlji krasnoj,
Zemlji krasnoj, raju punom suza,
Osvijesti se, pa podigni oči
K svetom mjestu, gdje na ljutoj skali
Višegrad nad Vltom smjelo stoji!
O tom suncu grij si tužno srce
Da ‘no bukne plamom ćuti vjerne
Ljubavi k svom rodu neizmjerne.
Traži opet neumrle trage
Pradjedova, nek se zrake blage
Znanja sjaju u tvih zlatnih mirih,
Nek se ime tvoje svuda širi.
Stalan budi, kô ta skala tvrda,
Slavan budi, kô što sunce ovo,
Štono sjaje po sve češke kraje;
A svet budi, kô što kosti svete,
Koje u tom kraju počivaju,
Sljeduj nauk, što ti oni daše,
Budi, kakvi i oni bijahu,
Djecu na tu češku Meku vodi,
Kaž’ joj: “Tu nam ishodi sunašce!”
Slavi djede sinom bez prestanka,
A pred svimi slavno ime – Hanka!
U Zlatnom Pragu, dne 17. siječnja 1861.
Odgovori