Na sunce se stalo žalit
Ljudstvo tihog Sentomaša,
Što mu žegom misli spalit
Strn visoku poput šaša.
Al i klasje jadno šušti:
Gdje si veće britka koso?
Ako mi se plod izljušti,
Svaki će se ljutit goso…
Gorka mora da se tužba
Na daleko negdje čula –
Kad se čak i kosca družba
S preko Drave podignula.
I družba se mota, vije
Sve to brže, sve to bliže –
Al je samo vidjet nije
Od prašine, što ju diže.
Časkom teke nešto sine
Kroz prašinu nalik kosi…
A onda ko munja mine,
Što ju crni oblak nosi.
Ali gle i s onu stranu –
Zbore ljudi – nešt’ se praši…
Ako svi ti kosci panu
Na pučinu polja naših –
Svatko nek’ straha se mani
Da strnine ne pohrani!
Ne ludujte Bogom ljudi! –
Sijed se goso selom žesti –
Ne putuju kosci svudi,
Kud se diže prah na cesti.
S onu stranu ko u buri
Jelačić se vije smjeli…
S ovu opet Percel juri,
Megdan s njime da podijeli…
Još u riječi jeku punu
Sela glava ponajbolja –
S dva kad kraja vojska munu
Sentomaška sva u polja…
I topova riknu gromi,
Na hiljade diljki treska,
Pa – ko nebo da se slomi –
Na sve strane, gruha, bljeska…
Od lomljave, krika živa,
Sentomaš se čitav ljulja,
Paklen užas dim sakriva,
Što se trajno u vis kulja.
Usred gužve, dima tamo,
Ne vidiš: tko koga kvači;
Sad pretežu oni samo…
Sad se ovi čine jači…
Sad na sjever gužva teži,
Na sjever se buka giba –
S vojskom stalno Percel bježi,
A Jelačić za njim šiba…
Sad još samo iz daleka
Mukli šum se zrakom toči –
Na razboju samrt čeka,
Da još zadnjim sklopi oči…
A iz sela ljudi grnu
U široka polja svoja –
I kroz groze kopren crnu
Plaču sudbu svoga znoja.
Strn je strta… Niti jedan
Da bi cio vlat se njiho –
Vjetrić samo hlada žedan
Nad lješinam šapće tiho
Da, ja volim strn od šaša,
Kiše kap od krvne rose…
Ali tako, jaoh, kose –
Kosci vijek od Sentomaša!
Odgovori