– U U | – U
– U U | – U | – U U | – U
– U U | – U U | – U U | – U
– U U | – U U | – U U | – U
Stanider, stani!
Kud tako brzaš, brate neznani?
Hrvatske kuće dva čista okanca
Smiješeć te zovu, ko staroga znanca.
Ognjište klija,
S krova pram tebi dim se savija:
Žar to je srca, to tamjan on sveti,
Ljubav ti željan i žrtvu prinijeti.
Gle! kako k oknu
Znalična čeljad veselo skoknu;
Bijele golubice, te mirogojke,
S kraja primjeraju, stidne djevojke.
Sijedi gospodar
Voljko te prima, duh mu je bodar;
A gušterica na podsjeku siva
Tvojim se nogama ko ulagiva.
Vince se pjeni,
Oči se krijese, lice rumeni;
Prevrće lastica, ta pokućinka:
“Ne! ni ja nisam već ovdje tuđinka.”
Taj čas u kući
Pjevanka ori, tambura zvuči.
Sve je izgrljeno ka ono ložđe.
Besjede… samo sokovito grožđe.
Kad će zamračit,
Rad li si trudan u nas konačit,
Prašne će noge ti oprati neva,
Dignut tegotu zemaljskoga dneva.
Jutrom se netom
Nađeš pod lipom miruhnom, svetom,
U polusjeni ko zlatnoj u mreži
Vile te drže: ne bježi! ne bježi!
Listak se brani
Petljom na svojoj postojno grani;
Vihor zahuji, ponese ga – zbogom!
Dokle si nakon gdje ne legne logom.
Tako se neće
Otkinut duši; nego lepeće,
Loveć se krili – prem utaman često –
Jednom za sviklo se, drago joj mjesto.
Objavljeno: 1876.
Odgovori