Jutros sjela
Stojna bijela
bješe vesela
kon jezera,
gdje jučera
ovce dotjera,
na cvijetice
vrh travice,
gdje pastjerice
tance vode,
k kijem ishode
vile iz vode.
I združene
razbluđene
pjesni ljuvene
začinjaju
i uživaju
u slatkom raju.
Ona mlada
buduć tada
svratila stada
kitne grane
gdje ih brane
zrak’ od sunčane,
uze drag svoj
mir i pokoj
hvalit ovakoj:
“Ubogoga
bitja moga
sreća je mnoga,
ka nathita
sva od svita
blaga čestita,
jer se u njima
mir ne ima
ni pokoj prima,
a u momu
ubogomu
bitju ovomu
sveđ se uživa
rados živa
i mir pribiva.
U ovoj vodi
ka ishodi
iz vrela odi
ruke umivam,
pitje primam,
zrcalo imam.
Na ovomu
zelenomu
dubu plodnomu
meni hrana
raste izbrana
s nebesa dana.
Sviona nije,
zlatna nije,
srebrna nije
moja odjeća,
gdje inijem sreća
stoji najveća,
jer njima krije
najvrlije
ćudi od zmije.
Ruho moje
priprosto je,
ali bijelo je,
jer ga bijeli
zrak veseli,
ki sunce dijeli,
i ima sliku
svukoliku,
za moju diku,
srca moga
pravednoga
pričistoga.
U ovoj sjeni
i zeleni
vas je svijet meni,
a u Dubravi
ovoj pravi
pokoj boravi.
Moje odzgara
grad ne udara
njive, ni hara.
Ni me dvore
munje gore,
ni trešnje ore,
jer uboga
me imam toga
blaga nijednoga.
Ove ovčice,
me družice,
site travice,
sva zabava
i sva slava
meni su prava.
Jasna zora
meni odzgora
blag dan otvora.
Tihe rose
na me kose
biser donose.
U prolitje
rano cvitje
za me procvitje,
kijem zlaćene
zaruđene
resim pramene.
A u ljuvezni
drage pjesni
slavic uresni
meni poje
i sve moje
druži pokoje.
Ognjevito
vruće lito
meni je čestito,
jer vesele
drobne pčele
slasti mi dijele.
Jesen draga,
plodna i bdaga
mene pomaga,
jer me u ruke
s vječne odluke
dava jabuke.
A studeni
mraz ledeni
ne udi meni,
jer na brijeme
razgrije me
plamim vrućijeme
blizu stoji
dubje ki goji.”
Ne htje veće
dugo odveće
brojiti sreće,
kojijeh sita
svej čestita
provodi lita,
neg zabavu
za svoju pravu
nasloni glavu
vrh travice
na cvijetice
slušat slavice,
na kijeh glase
ušika se
s stadom uza se,
vuka od plahe
zlobne od dlake
ne imajuć strahe.
Odgovori