I.
Palazzo Ducale
Noću kadno svjetla po laguni planu,
A u mutnoj vodi zlatne kaplje gore,
Onda mrtve riječi tajnu mrtvih zbore,
Blijedi mermer-dvori čudno snatrit stanu.
Kroz mrak žudi talas noć nedočekanu,
Gleda je i čeka, a daleko more
Priča mu o braći što se divlje bore,
Slobodni i sami, kadno zvijezde planu.
A mraci, svjetla i tišine zovu
Iz trijemova na vidjelo davninu,
Plašt raskošja i dugu, carsku svilu;
Zvon ponosni na drevnom Campanilu
Već grmi! – Ne. U pustu radost ovu
Tek nešto tako jeknu kroz prazninu.
II.
Palazzo Vendramin
Al ovdje ipak glasovi se čuju,
Nad lovorovim grančicama zvone
I u dubinu morskih kćeri rone,
A divsku priču slutnje obnoć snuju:
Kroz orljavu i zanosnu oluju,
Dok bol Walküre u Walhallu tone,
Kroz bogomračje silne vasione
Mač Siegfriedov u divljem ognju kuju.
A kraj žala tamo zaspala je sama
Gondola ko crni cvijet voda ovih:
Tek je mjesec prati tiho sa visina.
Možda čeka štogod, možda nekud plovi;
Prazna je, a pusti sag joj stere tama –
Slušaj! To je zadnji poziv Lohengrina!
III.
Gian Bellinijeva Madonna
Od halkidona i safira
Sagradit valja Tebi dvore,
Pa da se njima pjesme ore,
I zlatna harfa vječno svira!
Da zore val ti čelo dira,
A uzdisaji ruža dvore
Ljepotu tvoju, da ti tvore
Tek jedan prijesto od zefira.
O, dopusti da se kajem,
Kraj tvog trona, jer te voli
Duša dokle sunca traje!
Divna gospo, molitva je
Ovo što me tako boli,
I što tebi, evo, dajem!
IV.
Palazzo Contarini-Fasan
Na stupovlju i mrtvome kamenu
Valovlje se ljeska i drhat vode zlate
Požar lampiona i tuga serenate –
I nestaje u zatravljenu sjenu.
A galija već na put noćni krenu,
Jedra, puna vjetra, u beskraj vode svate,
Pogledi i suze sa pendžera ih prate,
I mlaki vali nose laku pjenu.
Oni će na Cipar. Samotnička zvona
Javila su ponoć. Kao krotka srna
Stisnula se uza nj bijela Dezdemona;
Kosa mu je gusta, kudrava i crna
I kad zora do njih došla je daleka,
Osjetiše možda ono što ih čeka.
V.
San Sebastiano
Krasan kao davni kip u noćnom gaju,
Gdje mirte vijenac u daljinu pletu,
A zbor drijada poje pjesmu svetu,
Dok se mramor kupa, vas u zagrljaju
Mjesečeve rose, sestre dalkom kraju,
Što blaži bol i očaj dajuć sjetu
I tužnu radost – u tom čudnom svijetu
I ti stojiš tako, napomol već raju!
Dok smrtnu raskoš bola si uživo,
Na posvećenim stubama oltara
Umirale su čežnje. Vali zlate
I crne kose; usne pune žara
I grijeha… Sve je, evo, staro, sivo,
Tek vječna tvoja mladost ovdje cvate!
1912.
Prosvjeta, 1913.
Odgovori