Olovnosivi zidovi skučeni od tjeskobe,
po njima olovo uzdaha leži –
kroz peć vjetar struji, a bolest kroz disaj reži,
dok teška suza lijeno kaplje tišinom sobe.
Stolovi drveno šute, mrtvilo zastora visi,
a debeo pauk srebrom niti gnjecave klizi.
Svijam se, šapućem trpko: “- Grizi… grizi!”
pauku tustom što me u lijevoj proždire sisi.
I sjene mrtvačkim mirom žalost po sobi pišu,
mati me gleda tupo, a plač joj u grlu grca.
Ko bodež uzdah njen gađa pauka moga srca,
a pred krvavim očima stvari se bolesno njišu.
Kunem se tiho, dok strava grijeha u mieni gmiže:
– Mati, prestat će, vjeruj, vječiti tvoji jadi,
kad ću ubiti nekog, proždiran od gladi…
– a jedna se olovna suza nemoći niz lice kliže.
Odgovori