U noći spomena mrtvih, dok tisuć varnica drhti
S trave uvele, grobne, ko iskre divlje da blude
Zvijezdi našoj po kori, nad carstvom spokojne smrti
Cara i roba, uma i lude…
Dok zvona plačiva bruje kroz turobne drvorede
I pjev se dirljivi ori, gordi se mramor blista
I suze vrele se toče, a ruke ih brišu blijede
U staru krpu il komad batista…
Dok dolje pod zemljom vlažnom redovi žutih kostura
Leže na daskama trulim, upored, poleđice,
I grobni zareznik prsten s grbom plemićkim tura
Il zrno u glavi samoubice…
Moje su oči suhe! Duh moj trza me negdje
U bezdan svemirske magle, na konac mirijada;
Vjerujem: da sam ko ona vječit svuda i svagdje,
Iskra, a ne znam, gdje gori joj klada!
Svedno mi, samo kad ćutim, da s panja sam iver njena;
Neka me vitla oluja, svedno mi, kuda me tjera.
Počinut i ja ću negdje, na pragu novoga trena
Reći ću: Vjerovah, da spasava vjera!
Miran ću čekati pogreb: i vama sila kad klone,
O, tebi, zemljo i majko, i suncu i vaseljeni
I svemu bajnomu carstvu, što sada se kupa i tone
U iskravoj pjeni sanja – u meni -,
Demona sumnje ću vidjet, gdje vašega vrh pokrova
Strijelom nemirna oka drob vam miješa i dira,
Utaman! ko da noktom besna ptica sova
Grebe u granit sfinge Misira.
Bijedna ću, očajna, gledat, gdje s vaše lešine skače,
Silnijem, vatrenim krilom po mrtvoj gomili lupa;
Besmrtan vječnost si kune i grdno buči i plače:
Što nijeste umrli skupa!
Vienac, 1896.
Odgovori