Spljetu grade, bijeli labude,
Spljetu grade, zenico primorska,
Spljetu grade, cvijete gradova!
Bijeliš se, labude bijeli,
Ogledaš se, zenico svijetla,
I cvateš mi, karamfil primorski,
Sad mi cvateš, tvoje je vrijeme!
Sad mi Turci od tebe miruju,
Ne biju te kao što su bili,
Ne plaše te, ko što su plašili;
Laka nojca lako te uspava,
Laki sanak ti boraviš lako,
Tebe crna ne mori morija,
Nit te mori glade, ljudska muka,
Nit te mori mletačka premudrost,
Ne njeguje više, da te mori,
Jesi sretan, sav si mi presretan,
Divni grade, mila kolijevko,
Divni grade, prva mladost moja!
Pomisliti na tebe ne mogu,
Od milosti a da se ne uzdahnem,
Od ponosa da se ne ponosim,
Kan’ dijete novom odoricom.
Jedne sreće da mi još imadeš,
Mogao bi carev grade biti,
Carici bi poklon mogo biti,
Kad mi care caricu zagrli,
Od milosti kad joj poklon čini;
Ali jedne što mi nemaš sreće,
Jedne nemaš, al’ golemi kvare!
Petar Bačić, VII., 1-30
Objavljeno: 1862.
Odgovori