A. G. Matošu
Pod oblačjem mrtvim usnule su ravni,
U beskraj se crni i daleki gube,
Gdje se mrki obzor i močvare ljube,
Gdjeno plovi sive magle pramen tavni…
… U daljini negdje davni zvuci zvone
S osamljenog, hladnog gorskog vrhunca –
Ko krvavi drhat velikoga sunca,
Kad za Kapitolij nestaje i tone…
U samoći pjesnik tužnu pjesmu sklada,
I vihor je nosi k žalu rimskom, dragom…
U oku mu sijeva zadnja, zadnja nada –
Prognanička čežnja za rođenim pragom…
… Vihor grmi, šumi, urliče sve jače, –
A varvarin divlji nad mogilom plače. –
4. VI. 1907.
Mlada Hrvatska, 1908.
Odgovori