Lijepo mi se poredala gora
A pred gorom silan hum do huma
Kao talas uzburkana mora;
Goru, hume ovjenčala šuma:
To je, braća, divno ono mjesto,
Gdje se diže naš hrvatski prijesto,
Pod tom gorom, na tih humih sad,
Sjaji se naš mili Zagreb-grad.
Al’ bje doba – svijet ga ne spominje –
Gdje ne bilo te hrvatske slave,
Neg’ sve pusto, i sred te pustinje
Nisi našô žive ljudske glave;
Šušanj grmlja, nebotični hrasti,
Pjev vilinski, rika od sablasti,
Bijesnih voda urnebesni grom,
Jedini bje glas u kraju tom.
U toj davnoj, maglovitoj dobi
Ovom pustom i samotnom stranom
Silnoj vojsci poći kob ukobi,
Silnoj vojsci, a pod slavnim banom.
Tu si vojska sva taborom legnu,
No joj grlo ljuta žeđa spregnu;
Svaki viče: “Vode, vode daj!”
Otkud vode? – suh je cijeli kraj.
S ljute žege sva ti gori gora
Bijesnim rijekam korita su nijema
Silnom hrastu puca suha kora,
Ma ni kapke na travici nema;
Sve ishlapi, sav se kraj isuši,
Teško, teško ovdje žednoj duši,
Svanut će joj tude crni dan,
Poginut će vojska, propast ban.
Tu se bane dosjetio brže
Iz korica, kao žarku munju
Mač junački s crne zemlje trže,
I zatako mač svoj oštri u nju,
A na mjestu, gdje ga ban zabode,
U vis prsnu zraka bistre vode.
“Zagrabite momci!” viknu ban,
“Spaseni smo, život sačuvan!”
Momci piju, ali ban govori:
“Hvala tebi, utočište milo!
Ti nas, gdje nam duša već izgori
Napojilo, smrti izbavilo;
Slavna bit će jednom ova zabit,
Tu će narod silu svoju grabit,
Tu zažeći slave svoje plam,
I slobode podizat si hram!”
Davno minu ova zgoda veće,
Ime bana ne spominje pjesma,
Al’ što reče, sreća ne poreče,
Jošte teče živa ona česma;
“Zagrabite ban je prorokovô –
I životom stvori mu se slovo:
Povrh gore, i uz kitni dol;
Svanu Zagreb, kraljevski naš stol.
S tebe grabi narod svoju snagu,
U te gleda Hrvat, sjajna zvijezdo,
Naša tvrđo proti svakom vragu,
S žarke loze sokolovo gnijezdo.
Gdje ban zabô mač svoj, mili rode,
Tu si zabô ti naš stijeg slobode,
Drži mi se tvrdo stijega tog,
Osvjetlô mu lice stari Bog!
Naše Gore List, 1864.
Odgovori