Ivan Trnski

Ivan Trnski je bio hrvatski književnik, prevoditelj i zagonetač. Prvi je predsjednik Društva hrvatskih književnika. Pisao je pripovijetke, pjesme, dramske igrokaze i zagonetke. Do kraja života je ostao rodoljub romantičarskog nadahnuća. Za njega se može reći da je zaista bio velika pojava hrvatskog književnog i kulturnog života 19. stoljeća. Nije postojao događaj u kojem nije sudjelovao djelatno, novčano ili savjetom.

Pjesme

• Ave virgo florens
• Baba briga
• Čekajuća draga
• Čudan običaj
• Hrvatskoj mladeži
• Kletva peru pjesnikovu
• Mornarska
• Naša zastava
• Nesretni pjesnik
• Pjesma brodara na moru Jadranskom
• Vila ilirska
• Zima

Biografija

Ivan Trnski je rođen 1.5.1819. godine u učiteljskoj obitelji u Novoj Rači kod Bjelovara. Njegova obitelj bila je podrijetlom iz sela Novigrad Podravski.

Osnovnu školu završio je 1830. godine u Grubišinom Polju. Poslije očeve smrti prešao je u biskupsko sirotište u Zagrebu. Ondje je pohađao Klasičnu gimnaziju koju je završio 1837. godine. U Grazu je završio trogodišnji tečaj za administrativnog graničnog časnika.

Trnski je bio višegodišnji upravni časnik Krajiške uprave. Godine 1867. unaprijeđen je u potpukovnika, a 1869. u pukovnika. U razdoblju od 1871. do 1872. godine bio je privremeni upravitelj Bjelovarske županije. Prema nekim izvorima, na prijedlog ugarskog premijera Menyhérta Lónyaya Trnski je smijenjen od strane bana, dok se drugdje spominje da se sam povukao s dužnosti zbog političkih nesuglasica.

1901. godine je bio predsjednik Matice hrvatske. Pomogao je u osnivanju lista “Vijenac” kojemu je on dao ime, a 1869. godine, u njegovom prvom broju, objavio je pjesmu “Pjesma uz vienac”.

Ivan Trnski je pisao pjesme i pripovijesti, bavio se pitanjima jezika i metrike te je prevodio s engleskog, njemačkog, ruskog i češkog jezika. Bio je glavni organizator i prvi predsjednik Društva hrvatskih književnika.

U hrvatskoj književnosti je bio djelatan sedamdeset i pet godina, a kako je književnost smatrao prvenstveno sredstvom za rješavanje nacionalnih problema, nije ostavio djelo trajnije književne vrijednosti.

Surađivao je s mnogim časopisima, od “Danice” Ljudevita Gaja do “Savremenika” te s listovima “Neven” i “Vijenac”. Svojom poezijom je na poseban način obilježio hrvatsku književnost u 19. stoljeću.

Suvremenici su Ivana Trnskog za vrijeme ilirskog pokreta veličali kao najvećeg lirskog pjesnika i borca za narodna prava. Kasnija kritika odredila ga je kao ustrajnog prigodničara i vještog versifikatora.

Djela koja je objavio su “Pjesme”, “Zvekan opet na svietu”, “Učitelj Dobrašin”, “Kriesnice”, “Svakolika mu djela”, “Jezerkinje”, “Ana Lovićeva”, “Božićna slava i mir božanje”, “Ban Berislavić”, “Iz slavenske rodbine”, “Pripovijesti”, “Slava Krapine”.

Mnogi pjesnički tekstovi iz njegove pučki intonirane zbirke “Popievke i milostnice mu mladjenke” su uglazbljeni i neki od njih se izvode i danas.

Ivan Trnski je značajan i kao autor zagonetaka. Čiste zagonetke, anagrame, akrostihove, kombinacije itd. objavljivao tijekom 50 godina je s prekidima. Objavljivane su u “Zori dalmatinskoj”, “Nevenu”, “Prosvjeti”, “Glasonoši” i sarajevskoj “Nadi”. Prvu zagonetku objavio je u “Zori dalmatinskoj” početkom 1845. godine. Njegova prva zagonetka u “Nevenu” objavljena je 15.1.1852., a posljednja 23.11.1854. godine.
Objavljivao je pod pseudonimom Skrivnatin, što je anagram od Ivan Trnski, ili Skrevnatin, od Ivan Ternski.

Godine 1865. bio je zastupnik u Saboru, a 1871. je izabran za velikog župana Bjelovarske županije.

Trnski je inzistirao na čistoći hrvatskog jezika i zbog toga je svojim “trnskizmima” često znao izazvati negativne reakcije. Doživljavao je i omalovažavanja, a to se najviše odnosilo na zamjerke njegovim imenicama na -aj. On je umjesto glagolskih imenica od svršenih glagola radije koristio imenice na -aj.

Svoj najzreliji znanstveni članak potpisao je 1874. godine u “Vijencu”. U članku “O našem stihotvorstvu” je na temelju narodnih pjesama i poslovica pokazao kako se njihov ritam osniva na naglasku, a ne na kvantiteti. Neki su ga zbog spomenute rasprave nazvali ocem hrvatske metrike, a neosporno je i to da je učinio zaista mnogo toga za pravilnost i čistoću hrvatskog jezika.

U 172. knjizi Akademijina “Rada”, godinu dana prije svog devedesetog rođendana, objavio je raspravu “Rodu o jeziku”, u kojoj je iznio svoja razmišljanja o uklanjanju “nagrda” hrvatskog književnog jezika i novim razlozima i primjerima svojih ranije izrečenih misli o očuvanju hrvatskog jezika i izbacivanju tuđica.

Uoči njegovog 90. rođendana, 30.4.1909. godine, priređena je velika proslava na kojoj su se okupili brojni uglednici tadašnjeg hrvatskog društvenog, kulturnog i političkog života, među kojima i predsjednici i predstavnici vodećih hrvatskih kulturnih institucija.

Trnskog i njegovu obitelj na ulazu je dočekao predsjednik tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Tadija Smičiklas s velikim brojem članova akademije. Govor su u svečanoj dvorani održali Ksaver Šandor Gjalski, kao tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika, dr. August Musić, Krsto Pavletić i dr. Franjo pl. Marković.

U novije doba naglašavaju se njegove književne zasluge kao predstavnika prvog naraštaja hrvatskih romantičara, koji je pripremio put budućim naraštajima hrvatskih pjesnika.

Umro je 30.6.1910. godine u Zagrebu.