I.
Giotto
Šarena bajka mističnoga tkanja
Po zidovima prolazi kroz trista
Neizbrojenih svjetala. I čista.
Daleka ljubav zvijezdama se klanja.
U plavom zraku rosi drhat granja,
U plavom zraku sunca dah se blista,
A mrtva glava klonuloga Hrista
Na majčine se drage grudi sklanja.
Tiha je kapela. Čuva davne snove
I maštanja i zanos divne duše,
Te jednog dana ovu radost prosu.
Napolju je sunce! Šapće bajke nove
I pije s mladog cvijeća jasnu rosu,
Dok pričanje sa stijena ljeta ruše.
II.
Capella del Santo
Jedna želja samo! Da je sada znadem,
Pa da je bacim tuj pred božjeg ugodnika
Kô molitvu i kletvu očajnoga krika,
Da mu sve što imam ovim trenom dadem.
Dugo se kroz tamu svih čeznuća kradem
I tražim nešto davno: nagu lijepost lika,
Što izmiče i tone! – Vani bruji vika,
Divlja, puna sunca. – A ja ne imadem
U duši želja više. – Vidim: vosak pada
Po mramoru i srebru; i ne čuje se blijeda
Turobna pjesma vrućih ovih suza
Što stvaraju se, eno, rajskim cvijećem sada;
Pa dok mi oko samo tu blijedu priču gleda,
Spušta se na me bol dalekih uza.
1912.
Prosvjeta, 1913.
Odgovori