U ovu noć, dok cvijet miriše
I zvijezda bezbroj zlato lije,
U meni duh moj jedva diše
Od čežnje gorke što me pije.
Ni jedan list svud da se gane,
Tišinom srebra more šuti,
Svim nebom trepte zvijezde sane,
Po rosi dišu bijeli puti.
Kraj stijenja idem sam, bez pratnje
I sanjam ruku divne žene,
A od gorke i svete patnje
Sve suza su mi pune zjene.
Ja znam da neću nikad naći
Tu ruku koju duh moj sniva
I kad će sjajna noć ta zaći
O, doć će srcu žalost živa.
Ja znam i lijepe suze ove
Što tiho moje oči mute,
Niču s cvijećem s koga plove
Ti mirisi što ljubav slute.
A sve su boje u toj duzi
I sreća bijela u snu živi,
Ljepote trepte tek u tuzi –
Živote moj ko jesen sivi.
Gle, sve su staze pune daha,
Ko šutnje noćas mrtva gnijezda,
A ova moja ljubav plaha
Mre sama, kao prva zvijezda.
(1915)
Život, Split, 1920.
Odgovori