Prkos

Apolon, slušajući skladne zvuke
Takmaca svoga, Marsije plesača,
Nenavidan ko Bog i kivan s bruke
Iz pizme kazni boljega svirača.

O deblo veže umjetnice ruke
Bezazlenoga frigijskoga vrača
I udari ga podmuklo na muke
Lišavajući očiju pjevača.

I rekne smijač: – Zavidniče, Bože,
Tiranstvo tvoje sve na svijetu može:
Pogubiti, pa čak i ljubiti;

No ja što mogu, Bog tek može htjeti
Jer sve da hoće, ne može umrijeti
I kao smrtnik sebe ubiti. –

Objavljeno posthumno
1914.

Mojoj majci Žuto lice: umiranje jeseni. Ruke mole pred mojom sudbinom. Oči mene gledaju Zagonetku svojom krvi hranjenu. U … [više] about Žuta sjenka

Kraj samotnog mlina pojavio se dan, Razigran vranac na travi. Ko na lopoča list na pruženi dlan Spustio se leptir … [više] about Jutarnja pjesma Thei

Roža, moja bela roža, hoće da povehne, Duša moja kaj je bleda, sehne, samo sehne. Kaj je morti zgaslo sunce tam na nebu … [više] about Vehne roža

Zastavi nam tri su krila, Na njoj tri su krasne boje, Prva boja krv je žila, Vruća slavska krvca to je, Krvca, štono nije … [više] about Naša zastava

Previja se zelen trsak, Ljuta mi ga muči bol Kud on mora penjati se Uz starovjek, suhi kol. Kraj njeg šeće lijepa Mare Gane … [više] about Marin trs

Ova stranica koristi Akismet za smanjenje neželjene pošte. Saznajte kako se obrađuju podaci vaših komentara.

Reader Interactions