Tisuć ljeta gvozdena kreljut časa
Preko glava naroda našeg prenije,
Tisuć ljeta rvanje ljuto stoji
Proti sudbini.
Srce trne, glednut’ se oko plaši,
Nadi boljoj padaju zlatna krila,
Misô pita: Hoće li ikad minut
Sizifov posô?
Hoće l’ ikad dovit’ se narod mete,
Kao skladnoj košnici zlatna pčela,
Sebi samo gradeći slatka meda
Domaće sreće?
Hoće l’ ikad srdaca tisuć krvca,
Koja borbom posveti rodnu grudu,
Sijuć’ samo, ne žanjuć’ nikad ploda,
Dobiti plaću?
Bozi! što nas vrgoste na tu zemlju,
Raj gdje cvjeta samrtne majke sinu,
Gdje krasota žuđenu ote cijenu
Olimpijskim dvorom?
Jednu dušu raskroji sudbe šaka,
Mjesto jednog savi nam trista gnijezda;
Ptice naše pjevajuć’ istim grlom
Blude široko.
Mi smo krivi. Oholost lažna mini,
Zbilja neka varave tlapnje goni,
A u knjigu vlastitog srca zirni:
Poznaj se sama!
Reci: Je l’ nam jezero bistro duša,
U kom sijeva zanosa svetog zvijezda,
Il’ je bura, strast gdje se divlja mota
Sebičnim kalom?
Reci pravo! Jesmo li ljudi stavni,
Kojim čelik oklopi snažne prsi,
Koj’ će odbit prezirno zlatne strijele
Podloga mita?
Je l’ nam srce granitni onaj oltar,
Na kom plamen žari se neugasiv
Sebe svega žrtvujuć’ rodu, ništeć’
Vlastite žudnje?
Pitaj one, kolibu oca zgaziv,
Koji zlatom zvonkaju Efijalta,
Podli duljeć’ plemenu zipke svoje
Danajske muke;
Koji važnim stupaju svud koturnom,
Domu, rodu nuđajuć srce svoje,
Al’ se krinkom slavnog junaka krije
Trgovčić lakom:
Onu pitaj zmajevih djecu zubî,
Koja jedom kolhidskim mač si kale
Te u tuđe zgađajuć prijeko srce
Sama se kolju.
Al’ se ne boj, hrvatske majke sinko,
Komu oko dopire k zlatnim zvijezdam,
Koj’ bogolik u srcu nosiš plamen
Čist, neodoljiv.
Upri ljudski! Ljubav će domovine
Iz bludišta izvest te žive glave,
Ti ćeš donijet narodu zlatno runo,
Zlatne slobode!
Vijenac, 1879.
Odgovori