Ko kad ljiljan s pupa ocva bio,
Te po bašči prospe miruh mio,
Gojitelju svomu l’jepo prija,
A on njemu svoju njegu svija:
Tako otac kad rođenka zgleda,
Gdje mu buji i istine reda,
On se jurve ponositim ćuti,
E mu čedo na dobrobit sluti.
Il ko težak, kad mu žito klasa,
Veseo je s plodovita krasa,
Pa mu prosi blagosova s neba
Nadajuć se izobilju hljeba:
Ti si slika, o mladeži eto
Tom ljiljanu b’jelu u proljeto –
Tomu žitu, koje klasa netom,
Al će istom uzoriti ljetom.
Te ko želi gojilac ljiljana,
Da mu miri preko ljetnih dana,
I ko ratar žudi hljeba s klasa,
Isto i rod uhar s tvoga glasa.
Davor! Indi na trud, sile mlade,
I uznajte, što vam znat valjade:
Najnaprvo, što Bog od vas ište,
Pa čemu vas naučanja tište:
Vjera da vas kr’jepi u životu,
Koja svaku priječi grjehotu,
Da vam pohot srca ne otruje,
U komu se smrtne kote guje.
Ćudnorednost – to je stožer čvrsti,
Uz koga se zdravi nauk vrsti,
Bez nje učnost jest svjetlost bez žara,
Što cv’jet, ko sjaj bez og’rjeva, vara.
V’jek u djelu nek vas ljubav budi,
Kôm se časte domorodni ljudi,
I slava ih u potomstvo prati,
S njima i vaš duh nek okrilati.
Ko ne želi, ko sam sebi isto,
Svom narodu, srdačno i čisto,
On griješi i sam suprot sebi,
Jer nać ne će zaklon u potrebi.
To ti istor, o mladeži mila,
Sa stančane strune p’jevnu vila,
E vam volju na pregnuće prene,
I s tom opća sreća napred krene,
Uzdajuć se sveđ u dobre kobi,
Da je veće u primakloj dobi
Došla sudba zatomljenih brata
Do prosvjete spasonosnih vrata.
Odgovori