(Iz ciklusa Svjetla u tmini)
I ovaj dan ti, srce, nitko nije čuo
Tvoj glas što moli ko molitva strunâ;
I ovaj dan je bio zaludan i truo,
Ko čežnja tvoja očajanja puna.
Na svačija, srce, kucalo si vrata,
Odzivalo žedno na svačije ime,
Slušalo si strepeć šum svačijeg bata,
Tužilo ko more sa velima plime.
Srce, otkud ova čežnja sveobjamna
Od koje smo, tužni, svakog dana bljeđi?
I otkud ta strepnja nejasna i tamna –
Svi su snovi naši sve bljeđi i rjeđi.
O, nesretno srce, ništa tvoje nije
Izvan bola tvoga, niti drugo ima
Žudno da ti priđe ma otkud i čije;
Dvaest ljeta živiš neshvatljivo svima.
Dvaest ljeta moliš nejasno u tami,
Dvaest ljeta kuneš sunca i visine;
Svaka ljubav tvoja trula s tobom gine;
Ko dva crna groba mi živimo sami.
Avaj; nitko ne zna koliko je silno
Ovo srce moje što stanuje u me;
Svake noći zalud govori umilno
Sve žalosti svoje zvijezdama što šume.
A kad u noć s gora pođe jato vrana
I oblaci gluho pustim nebom plove,
Tad osjeti bolno da će jednog dana
Poć bez glasa gdje ga glas beskraja zove.
Milano, 1915.
Zabavnik, Krf, 1918.
Odgovori