Sunce žeže, podne vruće.
Umorno je sve; sve spava,
A u hladu onkraj kuće
Podigla se gusta trava.
Iz nje viri čudno cv’jeće;
Viri pet, šestt dječjih glava.
U tim glavam’ nema mira
Ni kad vruće sunce pali.
Danas im se hoće pira,
Tuj su sastanak si dali.
Sad se bira mladoženja
Pa se razilaze mn’jenja.
Ivo, Andro, Zlatko, Velja
Polegli su potrbuške,
Nije im mirovat želja
Već od bazge prave puške.
Bez pušaka nema slavlja:
Svaki pir se puškom javlja!
Mladu eno tamo kiti
Vješta ruka kume Nade.
Tko će, pitaš, mlada biti?
Plavka Ljera, to se znade!
Do sad nije bilo svađe,
Al’ će i to da se nađe!
L’jepa Ljera več jauče:
“Koprena mi je preduga;
Gle, po podu mi se vuče;
Eno mi se Zorka ruga,
De je, draga Nado, skrati,
Djever će mi na nju stati!”
Gotova je sad povorka:
Ljera mlada, Ivo mladi –
Djeveruše Zdenka, Zorka,
I Zatko je u paradi.
Andro pisar, djever Velja,
Nada kuma. Haj veselja!
Sada pred pisara stupe
A on pita mudra lica,
Kad se pred njim svati skupe:
“Što je stara zaručnica? –
Još je mlada, šest joj ljeta”
Veli Ivo – “al’ ne smeta”.
“Znade trčat, skakat, pjevat,
Znade piti vode hladne
Znade sama se od’jevat
I ne plače, kada padne.
Meni je po volji mlada,
S tog’ nas evo, vjenčaj sada!”
Pisar meće naočale
Svoju crnu knjigu lista,
Sad će počet! Nije šale! – –
Kad al’ eto jada trista!
Djeveri se, gle, potukli,
Sablje lipove izvukli!
Nasta metež, gužva, trka,
Ne znaš komu koj pomaže.
Sva se svadba sad pobrka.
Pak im pisar mrko kaže:
Takvoj družbi nikad više
Vjenčan list da on ne piše!
Razišli se duga nosa,
Svak se u svom kutu ljuti,
Zaručnica plavokosa
Ne će mladog gledat – – šuti.
Kuma koprenu već sprema,
Nema pira. gozbe nema!
Trajala bi srdžba dugo,
Al’ se našlo nešto drugo:
Dozujila mara zlata,
Pak je složna družba hvata
Zagreb, 1905.
Odgovori