Ni riječi više! Već ste dosta
Nagraktale se, crne vrane!
Dogrdila nam vika prosta
I kleveta vam na sve strane;
Uzavrila je naša krv,
Uskipila je nama žuč,
Gdje potajice ruje crv,
Gdje himba gasi našu luč,
Gdje zlobnik svuda baca blata,
Amanet ružeć’ nas Hrvata.
Kad cijelim svijetom išla tužba
Na ljudoždere, na barbare;
Hrvata kada pogna služba
Da, vojnik, svuda pali, tare;
Kad slijedeć’ tuđeg bubnja grom,
U dalek ponije glavu kraj,
I dok je njegov kukô dom
On tuđem domu donije vaj;
Kad svijet nas kleo, nam se smijô:
Ej! jel’te, to je Hrvat bio?
Kad nemilomu nalik paši
Po ropskih leđih našeg puka
Stupahu bijesni velikaši,
A bič im tresla ljuta ruka;
Kad seljanin naš bio glup,
Kad seljanin naš bio rob,
Kad u srce kô nož mu tup
Sve rivala se huda kob,
Kad svaki bijes ga derô, bio:
Ej! jel’te, to je Hrvat bio?
I kad tu zemlju pustu, gluhu
Raskrojiše na male peće,
Da kô po Isusovu ruhu
Tuđinac po njoj kocke meće;
Kad Franak, Turčin, Mlečanin,
Rastrovaše nam svaki tren;
Kad Hrvatske nam majke sin
I svakog bijesa bio plijen;
Kad nitko nas ni pisnut smio:
Ej! jel’te, to je Hrvat bio?
Da, Hrvat – svakom strancu sluga,
Da, Hrvat – tuđoj ruci cijepac,
Da, bijedan prosjak, vrijedan ruga,
I glupak, gluhak, podlak, slijepac,
Grdoba ljudska za taj svijet,
U ljudskom kolu mrtav panj,
Na tuđoj njivi samo smet,
Ni vrijedan, da se pita za nj,
Da, trak ga sunca božjeg grijô:
Ej! jel’te, to je Hrvat bio?
Al’ sad, gdje grobna kora puče,
Gdje zvijezda nam vrh čela zasja,
Pomlađeno gdje srce tuče
Žestinom punog gromoglasja,
Gdje iza bijede, muke, zla,
Povratio se vid i sluh,
Gdje žarom drktnu duša sva,
Slobode gdje nas dirnu duh, –
Sad grakću crnih vrana jata:
Ta nema, nema već Hrvata.
Iz mrtvoga se prenuv kala
Međ’ ljudî i mi sad smo ljudi,
I naša svijest nas spasit’ znala,
Izmamit’ ploda našoj grudi,
Duhova skupit’ dičan broj,
Razgalit’ neba jasni svod;
To naše sjeme, naš je znoj
Po božjem pravu naš je plod;
Al’ crnih vrana grakću jata:
Ne! Ne ima žetve za Hrvata.
I sjetismo se, što je slava,
I sjetismo se stare knjige,
I sjetismo se našeg prava,
Poštene to nam jarnu brige;
Uz druga prista vjeran drug,
Sve, sve si stvori Hrvat sam.
Orača bijednog skromni plug
Sagradio je znanja hram;
Al’ crnih vrana grakću jata:
Ta gdje je šaka ta Hrvata?
Ej dođite, vi mudrovani,
Naoštrite si silnu pamet
I traž’te, od čeg’ li smo tkani,
I čije krvi nam je zamet.
Šta znate? Sladak nam je kruh
I vrela kap i topla peć;
Utovit zna se tuđi puh,
I lijep se novac daje steć’,
To sve će naći vrana jata;
Al’ nigdje, nigdje baš Hrvata.
Nu pitajte nam zelen-gore,
Protrijebite nam naša sela,
Poglednite uz sinje more,
I ovaj narod kršna tijela.
Pa pitaj narod: što si baš?
I reći će ti bistra svijest:
Ja Hrvat, a to kraj je naš,
Tu naše srce, tu nam pest,
Što nemilice svakog hvata,
Koj’ ne zna, ima l’ gdje Hrvata.
Maleni jesmo, istina je,
Al’ pitaj redom prošle vijeke,
Sve pitaj ove zemlje kraje,
I prolivene krvi rijeke,
I svako će ti glasno reć’
Taj lijepi kraj, to sveto tlo
Po pravu znao Hrvat steć’,
Što ima, i zavrijedio;
Po sablji, duhu baština ta
Svojinom pravom jest Hrvata.
Šta tražite? Da zavrgnemo
Svoj rodni kraj, što svak ga ljubi?
Da naše ime bude nijemo,
A tuđe da se svuda trubi?
Da potratimo djeda znoj,
Da slomimo si štit nam drag?
Da izbrišemo spomen svoj?
Hrvatu da je Hrvat vrag?
Da ono, što je svijetu sveto,
Nam bude crno i prokleto?
Ne! Borci jesmo čovječanstva,
Sloboda duha nam je geslo;
Branikom bjesmo od tiranstva,
Sa duše nam se igo streslo;
Nek’ žive svatko, gdje je živ,
Nek’ svaki slijedi pravde smjer,
I nitko nikom ne bud’ kriv,
I brat da nije bratu zvijer:
Da ljudi, što ih zemlja broji,
Slobode sinci, budu svoji.
Slovinstva jesmo drevna grana,
Zelena jošte, Bogu hvala!
U slavskom nizu od đerdana
Kô dragulj naša slava sjala;
Slovinke majke junak sin
Hrvatom će se Hrvat zvat,
Ni Josip niti Benjamin,
Jer ravan nek’ je bratu brat:
Pa znat će crnih vrana jata,
Da jošte žive rod Hrvata.
Vijenac, 1878.
Odgovori