Svoje carstvo imam i konjića svoga,
Al nijedno nije baš od svijeta toga.
Dugo već se trudim; to da carstvo prođem
I s konjićem svojim na kraj da mu dođem.
Al što dalje konjić krilat sa mnom leta
Sve se dalje čini mome carstvu meta.
Tako minem žurno polja, šume, gore,
Vinem se na zvijezde, zaronim u more.
Prođem sela, grade, pa nuz put zavirim
I u mnogo srce: svoje da primirim.
A kad sa konjićem stanem uza česmu –
Vele ljudi, da sam ispjevao pjesmu.
Na svom putu znadem sresti i Megere,
Koje glasnom brukom na me se iscere:
Zahman ovo kljuse goniš poput vjetra,
Nikad ne ćeš dostić Pavla niti Petra!
Al ja za tu bruku ništa baš ne marim,
Već se dalje vijem svog za carstva čarim.
Samo kadgod čudna zna me obić sjeta,
Kao da je s mojih poodmaklih ljeta –
I onda se meni redovito čini,
Kao da me netko pita u brzini:
Ne vidiš li rumen večernju gdje cvati?
Kud se jošte ganjaš? Gdje ćeš jednom stati?
Stat ću, znate, ondje među rijekam dvjema,
Gdje mi stara majka zadnji ležaj sprema.
Njoj ću sve ispričat doživljaje svoje
I darovat srce – raspuklo na dvoje.
A ja znadem, da će ova divna mati,
Kad završim, reći: Bog ti, sinko, plati!
Odgovori