Duge dane, noći – dulje godinice
Med učene knjige skrivao sam lice.
I što više čitah i što ronjah dublje,
Po mom putu više trnule su zublje,
Danas, gdje me briga puna tišti čela –
Stupam kao slijepac preko svijeta bijela.
Samo kada misli od duboke sjete
U djetinjstvo rano na čas se zalete,
Pa se majke sjetim, gdje u času slatkom
Svu mi poda mudrost sa molitvom kratkom –
Budne izjedared sv’jetlo oko mene:
I odavna mutne progledaju zjene…
Blažen čase! kliknem ko od rajskog sluta,
Ti me dalje vodi sve do na kraj puta:
Gdje se zemskog umlja zatvaraju knjige,
Gdje iz srca ljudskog sve ispanu brige –
Tu će nakon duga tog života tmuše
Vječno sv’jetlo stalno sjati ispred duše!
Odgovori