Luki Šimoviću
U one drage dane lutali smo često
Moj drug i ja kroz žute gajeve i luge.
Ko satir on bî mladi vedar i bez tuge,
Što nikad, nikad ne bi smijati se presto.
Na kakav gdjegod kamen umorni bi sjeli
Osluškujući šumor potoka i grana
I čekajući nekog iz dalekih strana.
Al koga? nismo znali a ni znati htjeli.
On reče jednom: “Ah! Ja volim Jesen strasno,
Što šumama se ovim kao i mi skita
I blagosov dijeli svoj u veče kasno.
Ti ne poznaješ je? Ja je jednoć vidjeh lane,
Gdje djevojčetu nalik bježi ispod grane
Sva, osim blijedog lica, žutim lišćem skrita.”
Objavljeno: 1913. – 1924.
Odgovori