Balada
Povrh Praga na zlatnome stolu
U sjajnome dvoranika kolu
Sjedi Rudolf drugi, slavni car,
A pred njime stoji dar obilni,
Što ga šalje zmaj istočni silni,
Prorokova roda gospodar.
Silni dari, što ih sultan šalje,
Dragulj, biser, zlato, grimiz-halje,
Ambru, alem i obilnost svu,
Kojom istok bujni obiluje,
Što haremska sjeta radeć snuje,
Sve poslanik carev složi tu.
I poslanik smjerno zbori ovo:
“Sunce jarko, čedo prorokovo,
Car nad cari, nad junaci lav,
Mjesecu ti, caru od zapada,
Po svom robu poručuje sada,
Da si sretan, ves’o, živ i zdrav!”
“Ća do zlatnog, carevog Stambula
Čudesa se vela veće čula
Za taj Prag tvoj, za taj zlatni grad;
Al’ što priča slavna o njem kaže,
Brade moje! vidim, da ne laže,
Vidim to na svoje oči sad.”
“Sve, što mudra glava smislit smije,
Sve, što ruka osnovat umije,
Sav vilinski, gospodaru, zbor,
Svih divota nebrojeno čislo
Divnim skladom ovamo se stislo,
U kraljevski uzoriti dvor.”
“I da slava slavnija još bude,
Jabuku ti lijepu šalje tude
Nedobitni silni sultan naš,
Da u misli mudroj i visokoj
Ne snuje neg’ bratinstvo i pokoj,
Neka, care, vidiš, neka znaš.”
Milo dirnu slatka riječ ta cara,
I zabliještit većma poklisara
Radi Rudolf raskoši sad svom:
Sad junaci pred njim koplje lome,
Sad u kolu milokrvne mome
Nameću se oku ljepotom.
U zabavi veseloj i živoj
Gosta vodi car sad u perivoj,
A za carem dvoranika zbor,
I kad dođu do zabitne strane,
Car i družba iznenada stane,
“Tu je”, reče gostu: “Lavov dvor”.
Tu iz duplja žarke oči dvije se
Kao zvijezde zlokobnice krijese,
Da ti dušu hvata groza, strah,
Kao roj se ognjevitih zmija
Sjajna griva iznad čela svija,
Iz ždrijela mu suklja plamen – dah.
Silovito mu se srce ziba,
Katkad ljutit repom svojim šiba,
U pijesak zatiska nokat svoj;
Ali kralj on negda svoj pustari,
Leži mirno, – za cara ne mari,
Ni za družbe blebetavi roj.
Nu poklisar stoji tvrdo, mirno,
Prizor grozni srca mu ne dirnô:
“Toga”, veli “ima i u nas,
Al’ pred carem svakom slast je prva,
U oružju da se s lavom rva,
Tako mi, – a kako je u vas?”
Svi zašute – kako Turčin pita,
Zlobno oko smiješeć mu se skita
Po svoj sjajnoj družbi naokô,
Kô da pita: “Gdje je vaš junak mi,
Da se s našim junacima takmi,
Tko se smije dić na lava? Tko?”
Svi zašute – car namršti čelo,
Tad iz kola pomoli se smjelo
Živa glava – momak lijep i mlad:
“Da junaci niste vi jedini,
Što vi znate, da i znadu ini,
To, Turčine, moć ćeš vidit sad!”
On na lava? – šta to veli mladić?
On na lava? – on još golobradić,
Bez oklopa, mača, gologlav?
Mnogu mladu strah tu lijerom pospe,
I s užasom šaptale si gospe:
“Smrvit će ga mladog bijesni lav.”
Svetim mi se junak krsti krstom,
I pesnicom lupi svojom čvrstom
Mirnog lava silno baš u bok,
Riknu lav – put munje oči bliješte,
Šireć pandže, grozovite kliješte,
Na mladića dignu se u skok!
Mladić vreba – ludo srne neman,
Mladić makne – vještom miškom spreman
Zahvatio ljutu zvijer o vrat;
Kao gvožđe visi joj o glavi,
Kao gvožđem bijesnog lava davi,
Jedva neman može odisat.
I na boj se dignu oba novi,
Bijesan lav se na noge osovi,
Padne opet ko gromovni trijes,
Man rameni orijaškim drmne,
Pijesak prska, crna zemlja grmne,
Čovjek davi, kô da davi bijes!
Od ljutosti breknu svaka žila,
Ali gle! – sad izdala ga sila,
Skoči lav – sad propa mladić, ah!
Munja bljesnu – a u utrobinu
Mladić lavu oštar bodež rinu,
Bez duše se svali zvijer u prah.
“Gle, Turčine, i mi smo junaci!”
Mladić pred njeg krvni nož svoj baci:
“Nek to pamti sunce, sultan tvoj,
Da mu lice od nas ne potamni,
Jer smo, rec’ mu, bijesni i pomamni
Za slobodu, krst i narod svoj.”
Glasonoša, 1869.
Odgovori