Hrvatulje

1.

Oj visoko, previsoko,
Ća na drugom tamo katu
Zapinje mi moje oko
Na djevojki, mome zlatu:
Gledala je grožđe lija,
Tako gledam sada i ja.

Al’ ne rađa nam gorica
Naša grožđa kiseloga;
Ti si živa Hrvatica:
Znam, da ne ćeš dati toga,
Da o tebi svud se glasi:
“Oj djevojko, kisela si!”

I tako ti lijepa duša,
Sklanjaj k meni lišce glatko.
Daj, o daj, da lija kuša
Tebe, rujno grožđe slatko!
Pusti liji, da te zoba,
Da te zoba sve do groba.

2.

Otkada se svijet obrće,
Bio vam je jednak vazda,
A u svijetu tom odvijek
Stari Bogo kućegazda.

Otkada se svijet obrće,
Jednako se ljudi snube,
Rade, plode, snuju, kuju,
Biju, smiju, mrze, ljube!

I ja sam ti božjeg svijeta
Od kolijevke vjeran sinak,
Navade se stare držim,
Ljubim, pjevam, – kano inak.

Da se mladi rado gleđu,
Bože mili, – to se pjeva,
Otkad su se poljubili
Otac Adam, majka Eva;

Pjevat će se to te pjevat
Dok je koja glava živa;
Što sam i ja ljudsko čedo,
Tambura mi nije kriva.

Ma nek laju loši ljudi,
Ti s čizama prah otresi,
Pjevaj, braco, kô što i ja:
“Moma, meni draga jesi!”

3.

Čitô sam u starih knjiga’,
Da je žena prava napast
I najljuća svijetom briga,
Što muškarca može zapast:
Stvor prevejan, pecav, mitljiv,
Srcem varav, licem blag,
Lukav, lažan, nenasivljiv.
Riječju: da je žena vrag.

Al’ i svijet je, slušah, pobro,
Živi pakô, – što tu radit?
Je li mudro, je li dobro,
U paklu se s vragom svadit,
Gdje si, da si, tako živi,
Ma i bila žena vrag,
Mi muškarci nismo krivi,
Da nam je taj vražić drag.

4.

Ja sam bio kojekuda,
Duž široke zemlje bože,
Djevojke sam ljupkovao,
Već kako se ljubit može:

Mađaricu skoč-djevojku,
Drijemnu Nijemku naher-glavku,
Jabučicu kranjsku Micu,
Talijanku žac-žeravku.

Al’ od srca djevojačkog
Probudi me sve pokora,
Što sam pošô stramputice
Iz hrvatskog milog tora;

Ne, i ne ima ljepše mome,
– Bila plavka ili crnka –
Neg domaće naše dijete,
Ta hrvatska mila srnka:

Na sićanoj bijeloj noni
Zavije se, okreće se;
Milo, zlobno i čarobno
Mile joj se oči krijese;

Sad živa’no, sad lagano
U njedarcu trepti srce,
Kô plavetnom na talasu
Rumenjasto ružin-perce;

Lijepa je – o stvor najljepši,
Što ga smisli božja misô;
Lijepa je – kô stih najglađi,
Što ga pjesnik kad napiso.

“Šuti!” vikat će mi ljudi,
“Šta ti luda glava sanja?
Tko ne vidje nikad tornja,
Taj se lud i peći klanja.”

Vidio sam ja tornjeva
Mnogo svijetom baš po sreći,
Ali uprav zato, ljudi,
Klanjam se ja našoj peći.

5.

Baš o branju negdje po Miholju
Tucah vam se gustim vinogradom;
Na stazici sretoh se sa srećom,
Sreo sam se tu sa svojom mladom.

Mlada ne zna, šta će, kud će jadna;
Hvala Bogu, što ju tu zatekoh:
U dvije riječi, sve što kazô nisam,
Sve što ćutim, u taj par izrekoh.

Žarila se mlada – spusti oči;
Smiješeć čupka trator-cvijetak mučke,
Smiješeć žmirka na me ispod oka –
Ja ju shvatih sretan objeručke;

Sad da jošte ugovor naš tajni
Zapečati poljubac baš čestit –
Klepetalo klepnu – mlada u bijeg!
Vrag je morô strah taj tu namjestit.

6.

“Ti si Lutor!” slušah staru tetku
Vikati mi jednom po sto puta,
Što sam jadan – bilo baš o petku –
Okusio mrvicu pršuta;

Ali ja sam pravovjerno dijete,
Pa kad goder mala maša dospi,
Pošao sam mladić u Remete
Poklonit se čudotvornoj gospi.

Tam gdje b’jahu negda bijeli fratri,
Na proštenje mila zovu zvona;
Slanina ti prska tu o vatri,
Tu je vinca našeg – tu i ona!

Odbubnjali prohodni bubnjari,
Već umuknu starih glas orgulja,
U fratarski perivoj se stari
Noga moja kradomice šulja.

Tu na hvojki ptice vjetrogonje
Kljuju, zoblju rumenoga drijenka;
Ja sam sjeo blažen na klup do nje,
Zaklanjala nas je hladna sjenka.

Sklopila je trepavke svilene,
I ručicom krije cvijet njedara,
Pozatvara usnice rumene, –
U pijesak mi ime šipkom šara.

Sve silnije grud joj se lelija.
Bijelom noškom o nožicu depa;
Plane, – o vrat ručice mi svija –
Bože, Bože, al’ je bila lijepa.

A s cjelova ozvala se hvala
Zaštitnici remetske doline,
Što je momu mladom srcu dala
Svu milinu sred ove miline.

Od tog doba prođe mnogi danak,
Al’ u srcu sve još zvone zvona,
Živi jošte mili Gospin stanak
U tom srcu žive još i – ona!

7.

Kao zvijezde sa plavetnog neba
Naranče su s drva popadale,
Sve naranče u zelenu travu,
Jedna tek u krilo mome male;

Kako pala, uhvati ju mala,
Za njedarce bjelano ju meće,
A za druge mala i ne mari,
Već ti mala svomu dvoru šeće,

Ho’š li dušo, da naranču krstim,
Što je pala u momino krilo?
Je li, dušo, da pogađam pravo?
Ta naranča moje srce bilo.

8.

Lijepi su nam zelen-vrsi,
Lijep hrvatski taj naš hatar;
Na taj hatar se omrsi
Vrag i Turčin, bijes i Tatar.
Žarka loza, žive mome,
Hljebac bijeli, bujna stoka,
Je l’ to valja? Valja bome!
To je môba baš od oka:
Lijep je, lijep hrvatski svijet,
A najljepši ti mu cvijet.

Al’ što lijepo, to je naše,
Za hrvatsko srce vrlo;
Ne za tuđeg bujne paše,
Vince nam za naše grlo,
Stoka nami pečenica,
A za naša vrela usta
Djevojačka rujna lica,
Za tuđina nij’ to pusta:
Za nas je taj divni svijet,
Za me lijepi ti mu cvijet.

Ej vi, mlade glave naše!
Poput vrijednih nam otaca
Paz’te, kad se oko kaše
Željno šulja tuđa maca;
Naš je plod za naše muke,
Za tuđinca ne ima kruha;
Za nas je hrvatski svijet,
Za me lijepi ti mu cvijet.

Zato pazim, zato gledam,
Što je naše, ljut i lakom,
Pa što imam, toga ne dam,
To ti branim snažnom šakom.
Ma se digô živi đavo,
Ne dam svoga utamanit,
Svoju sreću, svoje pravo;
Da! Do smrti ću vam branit
Naš hrvatski divni svijet
I moj lijepi u njem cvijet.

9.

Ljuta mi je djevojčica,
Ljuta kao carev vezir:
Sada su joj mrka lica,
A u oku hladan prezir;
Sad iz očî munja bije,
Kuda mjeri, tu obara,
Kamo bije, pukne rana;
Al’ se mala ljuto vara,
Da sam baba od mejdana:
Ako si me poranila,
Još me nisi zarobila.

De djevojko, ajde amo!
Tko je junak, da vidimo,
Da se malko po’rvamo,
Rvajući izljubimo;
Da taj slatki bojak traje,
Dok nam samrt suđena je.

10.

Oj vi magle, bijele magle,
Što ste putem tako nagle?
Što letite strjelimice
Kao ptice lastavice?
Počekajte, oj!

Vi letite mome jugu,
A ja imam jednu tugu,
Imam tugu i suzicu
Na mlađanom svome licu,
Žarku suzu, oj!

A ti suzo, žarka kapi,
U maglicu se rashlapi,
Sa maglicom drugom kreni,
Gdje koljevka stoji meni,
Na jug mili moj!

Tamo maglo, tamo stani,
I kô rosa na cvijet pani,
Na rumeno ružin-cvijeće;
Tuda mi se draga šeće
Baš kroz perivoj.

Cvijet će draga utrgati,
Za njedarce će ga dati,
I tako mi žarka jesi,
Ti se, suzo, s cvijeta stresi,
U grud milenoj.

Neka mi se draga prene,
Nek se draga sjeća mene,
Nek ručicom srce hvata,
Pa nek klikne umiljata:
Oj ljuvenče moj!

Oj vi magle, bijele magle!
Što ste putem tako nagle?
Počekajte – ponesite
Suzicu mi vilovite
Na jug ljuvenoj!

11.

Šetao se šaren jelen
Kroz tu bujnu gorsku zelen;
Jelen ima lijepe roge,
Jelen ima tanke noge;
Nit on nogu uzvisuje,
Nit mu noga poskakuje.
Što ga peče, na što misli?
Koji su ga jadi stisli?

Misli, misli šaren jelen,
Kako lijepa bila zelen,
Kad je mala s njim košutka
Složno pila iz tog vrutka,
Kad je skakô tu pod hladom
Sa košutkom milom, mladom.

Al’ je došla hajka ljuta,
Rastjera ih na dva puta:
Jelena, gdje dan zalazi,
Košutku, gdje dan izlazi;
Oj daleko oba zašla,
Nikada se već nenašla.

Teško tomu usrijed luga,
Koji nema mila druga;
Al’ je teže, kad kog ljubiš,
I kog ljubiš, da izgubiš.

12.

Hvala Bogu, što sam opet o’dje,
Što sam došô pod tvoj mili krov;
Dugo već je, što ti, dušo, pođe
Dragan tvoj u dalek, dalek lov.

Dugo već, što vidjeli se nismo;
To bijaše ama ljuti post,
Ljući neg’ nam zapovijeda pismo:
Sad je, Milko moja, posta dost.

Milosrđa jadniku ne brani,
O da znadeš, kak’ me mori glad!
Napoji me, dušo, i nahrani,
Dajde, dušo, dajde Boga rad.

Ne ću vinca, ne ću pečenice,
S tvojih usna daj mi, dušo, pit,
Daj mi zobat rumeno ti lice,
Na dan sudnji bit ću možda sit.

13.

Srce moje, živo đipi,
Đipi dolje, đipi gore,
Nadima se, vre i kipi,
Kao more, sinje more.

U tom moru školjka ima,
Više nego carstvo vrijedna;
Školjke te se biser prima,
Kô anđelska suza jedna.

Kraj hrvatski, kraj ljuveni,
To je u mom srcu školjka;
Biser na njoj – ljuba meni,
Crnooka bijelovoljka.

Naše Gore List, 1864.