U stranom gradu bi… sred noći zimne,
Gdje sve već snu na meki palo skut;
Po ulicama samo sjever ljut
Urliko jošte svoje grozne himne.
Na logu žena snivala mi draga:
O vječnom valjda ljubavi nam traju;
A do nje čedo sitno, lišca blaga –
O grudima joj bijelim: svome raju.
Ja sâm uz vatru mramorna kamina
Promatrah tihe sreće skromnu sliku;
A ipak bi mi – kao prognaniku
Sred pustih sniježnih sibirskih nizina.
I s čežnje hitra vinula se misô
Daleko, gdjeno prvi zrak sam disô,
I gdje otaca zemlje čarne tije
Kô srebren okvir pašu rijeke dvije.
I tu se dugo zabavih i slatko
Kô majčinu u oku suza sreće;
A noćni čas je prolazio glatko,
Da ni ne spazih – kako gasnu svijeće.
Al kad u sumrak izbe pak sam zirnô,
Uzbunilo se srce doslije mirno
Kô suri orô na visokoj grani,
Kad iz nizina diljke hit ga rani.
Tu drhtala je žena poput pruta:
Prem dvije joj krune bujne krile prame,
A baršunasti plašt joj sa dva skuta
Niz ponosito spuštao se rame.
A ja sam časak s njena lika trnô
I preko vjeđa rukom plaho srnô;
Al videć, da ju bijeda svijetom nosi,
Zapitah s tiha: “Reci, što ćeš, tko si?”
A ona kô božanstvo sa oltara
Na tih mi upit tiše odgovara:
“Po svijetu lutam, djecu tražim svoju,
Na povrat ne bil’ sklonila ih nut,
Da ištu veće – makar baš u boju –
Otetu krunu, treći plašta skut.
Bez njih ti dršćem usred ljeta mila,
A kako ne – kad zimski grune bijes;
Bez njih ti nisam, što sam nekoć bila:
Domaji ponos – a tuđini trijes”…
I umuče ko s teške stare boli,
A licem joj se plamen gnjeva proli.
Po slatkom sam je razumio rijeku,
Po gorkoj sudbi pak ju, aoh, spoznah.
I šapat joj probudi gromku jeku
U duši mojoj – kao priča grozna.
Do nogu htjedoh u to pasti njenih
I kazat, s iste da sam bolan sjete, –
Na pustoj ipak sustavih se stijeni,
I stadoh plakat kô nasamo dijete…
Ah, duga otad minula su ljeta
Ko plahe noćne ispred sunca sjene!
Al mene ista jošte mori sjeta
I tužni obraz one čudne žene.
U zlovolji se zato pitam nut:
“Zar još joj nijesu pribavila djeca
Otetu krunu, treći plašta skut?”
I moje srce s beznadice jeca!
Odgovori